Devetnica svetom Dominiku

Beato Angelico sveti Dominik

Dominik Guzman rođen je oko god. 1172./3. u Caleruegi u Kastiliji (Španjolska). U Palenciji se posvetio teološkom studiju i zasjao milosrđem prema siromasima. Kao kanonik u Osmi napredovao je u molitvi, a kao suprior u razboritosti upravljanja.

U tuluškom kraju, zahvaćenom albigenškim pokretom, postao je marljivim poslužiteljem propovijedanja (1206.), pri čemu je, primjerom evanđeoskog siromaštva i bratskim dijalogom o nauku vjere, uveo novi način izlaganja vjere, uz odobrenje pape Inocenta III.

Budući da je visoko cijenio ulogu žena u naviještanju Evanđelja, osnovao je za njih samostan u Prouilleu, da bi tu mogle napredovati i pružati pomoć, odnosno utočište propovjednicima.

U Toulousi je primio zavjete nekih svojih drugova u "Propovijedanju Isusa Krista" te tako osnovao prvo samostansko bratstvo (1215.), koje je bilo temelj novoga Reda.

Uzvisivši kanonički način života na apostolski, pod Pravilom sv. Augustina (1216.), za sebe i svoj Red izabrao je zadaću propovijedanja, koja je tada bila samo dužnost biskupa.

Red je odobrio papa Honorije III. dana 22. prosinca 1216. Tada je, pošto je u Rimu dobio sigurnost o općem poslanju Reda (18. siječnja 1217.), uzdajući se u Božju milost i zaštitu blažene Djevice Marije, razaslao braću po cijeloj Europi (15. kolovoza 1217.), posebice u Pariz i Bolognu, u to vrijeme glavna studijska središta. Sebi je pridržao poslanje u krajevima sjeverne Italije zahvaćene katarskim pokretom.

"Vazda je govorio s Bogom", da bi zatim mogao uspješno i govoriti " o Bogu". Dok je žarkim propovijedanjem predavao Boga ljudima, dotle je snagom molitve ljude privlačio Bogu.

"Svagdje se riječju i djelom pokazivao kao evanđeoski muž. Nitko nije bio s braćom i prijateljima druževniji, nitko ugodniji; bio je najbolji i najviši tješitelj braće."

Preminuo je u Bologni 6. kolovoza 1221. Grgur IX., koji je kao kardinal Ostije na Tiberu bio s njime vrlo prisan, proglasio gaje svetim 3. srpnja 1234. Grob mu se nalazi u Bologni.

(Br. 103-109: MOPH 16, Romae 1935., str. 74-77; hrv. prijev. u knjizi: Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika, Zagreb, Dom. nakl. Istina, 2000., str. 49-51.)
Oponašanju učitelja Dominika

Blaženi se Dominik isticao takvom čestitošću života, tako je bio nošen božanskim žarom te se nedvojbeno pokazao kao časna posuda i oruđe milosti, posuda optočena raznovrsnim dragim kamenjem.

Krasila gaje veoma čvrsta uravnoteženost, osim ako je bio potresen sućuti i milosrđem. A budući da radosno srce razvedrava lice, ono je tu smirenost unutarnjeg čovjeka očitovalo vanjskom dobrohotnošću i veselošću lica. A u onome što je pred Bogom razložno odlučio, pokazivao je takvu stalnost da je rijetko kad, ili gotovo nikad, mijenjao riječ koju je nakon zrela promišljanja izrekao.

A budući daje na njegovu licu odsijevala vedrina zbog svjedočanstva dobre savjesti - kako je već spomenuto - sjaj s njegova lica nije nikada iščezavao.Tim je lako pridobivao ljubav sviju; na prvi je pogled, bez teškoća, stjecao naklonost svega svijeta.
Gdje god se nalazio, bilo na putu s pratiteljima, bilo u kući s domaćinom i ostalim članovima obitelji, ili među velikašima, knezovima i crkvenim dostojanstvenicima, uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale, te je u obilju navodio primjere što su privlačili duše slušatelja da više ljube Krista, a manje cijene svijet. Svagdje se je riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž.

Danju nitko nije bio društveniji s braćom ili pratiteljima, nitko ugodniji. A u noćnim satima nitko nije bio uporniji u bdjenjima i raznovrsnim prošnjama. Večer mu je donosila suze, a jutro klicanje. Danje darivao bližnjima, a noć Bogu, znajući da Gospodin danju naklonost dijeli, a noću se pjesmom Boga slavi. Plakao je mnogo i često, suze su mu bile kruh njegov danju i noću. Danju osobito onda kad je, često i svakodnevno, slavio sv. misu, a noću kad se više od svih predavao bdjenjima.

Najčešće je običavao prenoćiti u crkvi, tako daje jedva kada, ili rijetko, počivao u krevetu. Molio je, dakle, noću i ustrajao u bdjenjima koliko mu je dopuštala krhkost tijela. A kad gaje svladala potreba za snom, bilo zbog umora, bilo zbog tromosti duha, naslonio bi glavu pred oltarom ili na nekom drugom mjestu, no u svakom slučaju na kamen, poput patrijarha Jakova: malo bi počivao pa bi se opet probudio i sa žarom duha nastavio moliti.

Sve je ljude primao široka srca, i kao što je sve ljubio, tako su i njega svi ljubili. Usvojio je izreku: Radujte se s radosnima, zaplačite sa zaplakanima, obilujući pobožnom nježnošću i sav se predajući brizi za bližnje i sućuti s bijednima. I zato je bio svima vrlo drag što je hodio jednostavnim putem te se nikada, bilo u njegovoj riječi ili djelu, nije pojavio trag dvoličnosti ili pretvaranja.

Bio je istinski ljubitelj siromaštva, odijevajući se u priproste haljine. Također je u hrani i piću bio vrlo umjeren, kloneći se poslastica, posve zadovoljan jednostavnom hranom, držeći čvrsto u rukama vlast nad svojim tijelom, te bi tako razvodnio vino da bi s jedne strane udovoljio potrebama tijela, a s druge strane da ne bi nikad otupio tanahnu finoću duha.

[Tko bi bio sposoban nasljedovati krepost toga čovjeka? Možemo mu se diviti i prema njegovu uzoru prosuđivati mlitavost našega vremena. No, moći ono stoje on mogao ne može ljudska snaga, nego osobita milost, osim ako se dobrota Božja smiluje i možda udostoji koga nadariti za tako visok stupanj kreposti.

Ali tko je za to prikladan? Ipak, braćo, nasljedujmo, koliko možemo, očeve stope, a ujedno i zahvaljujmo Otkupitelju što je svojim slugama na ovome putu kojim hodimo dao takvog vođu, i koji nas je po njemu preporodio za svjetlo ovoga načina života. Molimo Oca milosrđa da pod vodstvom onoga Duha koji vodi sinove Božje, unutar međa koje postaviše oci naši, i mi tom stazom bez skretanja zaslužimo stići do istog cilja trajne sreće i vječnog blaženstva, u koje je on zauvijek sretno ušao. Amen.