O zazivu "Naša Gospo Brze Pomoći"

Ima puno osobne motivacije u ovome što sada pišem i u mojoj odluci da to podijelim s vama. Ovaj zaziv Blažene Djevice Marije upoznala sam još u djetinjstvu preko pobožnosti časnih sestara uršulinki u Slavonskom Brodu i preko svoje bake. Ovim postovima devetnice, povijesti pobožnosti i molitava htjela bih se zahvaliti Predragoj Majci i njenom Sinu što sam čitav dosadašnji život spoznavala i osjećala, pogotovo u teškim trenucima, njihovu milost, utjehu i brzu pomoć...

* * *

Kako je došlo do naziva "Naša Gospo Brze Pomoći"?
Litanije Lauretanske nižu najrazličitije i najljepše nazive kojima Sveta Crkva kiti pojedine odlike, povlastice i kreposti Presvete Djevice, Božje Majke. Među njima nalazimo i naziv "Pomoćnica kršćana". Znamo, koliko je čudesne milosne pomoći primio sveti Ivan don Bosco, kad je pod tim nazivom častio i zazivao Nebesku Majku. Da se to nije dogodilo prije jednog stoljeća i da nije povijesno zajamčeno, netko bi rekao da se radi o legendama. I mi častimo Blaženu Djevicu Mariju Pomoćnicu, ali još više: kao BRZU POMOĆNICU.
Imamo li za to opravdanje? Imamo, daje nam ga samo Sveto Pismo (Evanđelje).



U našoj domovini...

Pod tim naslovom slavi se Gospa na osobit način u
župnoj crkvi Sv. Stjepana Kralja u Slavonskom Brodu. To štovanje donijele su sa
sobom, a i proširile, uršulinke, koje su početkom godine 1957. u Slavonskom
Brodu osnovale svoju kuću i preuzele brigu za katehizaciju djece i mladeži te
razvile i apostolat među obiteljima pokrenuvši akciju "Spasavajmo",
koja se bori protiv čedomorstva. U brodskoj župi pravi je blagdan 8. siječnja s
brojnim ispovijedima, pričestima, raznim pobožnostima, ali nema dana kad
pobožni vjernici ne mole pred kipom drage Gospe od Brze Pomoći. Brojne
zahvalnice, objavljene osobito u Glasniku Srca Isusova i Marijina, svjedoče o
uslišanjima koje milosna Majka od Brze Pomoći čini svojoj djeci. Kao velike i
svijetle ciljeve pobožnosti prema našoj Gospi od Brze Pomoći uršulinka Marija
Ancila Presečki označila je ove:

- sačuvati vjeru i čistoću naše mladeži,
- spasiti obitelji od rasula i posvetiti ih junačkim
vršenjem obiteljskih dužnosti,
- raširiti srca u ljubavi prema svakom bratu
čovjeku,
- gajiti ljubav prema svetoj Crkvi i njezinu
učiteljstvu.



Otkuda potječe ova pobožnost?

Pobožnost Gospi Brze Pomoći potječe od sestara
uršulinki američke savezne države Lujzijana i njezinog glavnog grada New
Orleans čiji je zaštitnik dugo vremena. Kada su 1718. godine položeni temelji
New Orleansa upravitelj države je želio djeci novoga naselja osigurati solidan
kršćanski odgoj i zamolio da iz Francuske dovedu redovnice odgajateljice. Došle
su sestre uršulinke. Nakon političkih previranja u državi dogodilo se da je u
gradu ostalo samo sedam redovnica i predosjećale su smrt svog apostolata u tom
gradu. Jedna od redovnica je osjetila nadahnuće da pozove svoju sestričnu majku
Mihaelu, koja je tijekom strahovlade u Francuskoj morala napustiti svoj
samostan. Ona se željela vratiti samostanskom životu i rado je prihvatila poziv
svoje sestrične da krene u misije. Međutim, njezin se biskup tome jako
usprotivio jer je polagao velike nade u njezin odgojni rad i izjavio je tada da
će popustiti jedino ako Sveti Otac odluči drugačije. Majka Mihaela je imala
veliku nutarnju sigurnost u Božji poziv i odlučila je zatražiti posredovanje
Svetoga Oca. Tada to nije bilo tako jednostavno jer je tadašnji papa, Pio VII.
bio Napoleonov zarobljenik. Morala je čekati tri mjeseca dok joj se nije
pružila prilika poslati svoje pismo. I tada se jednoga dana osjetila potaknutom
obratiti se Nebeskoj Majci za pomoć. Izrekla je to s molbom i zavjetom da će,
ako joj Gospa da brz i povoljan odgovor, u New Orleansu širiti njezinu čast pod
nazivom Naša Gospa Brze Pomoći. Odgovor je bio vrlo brz i povoljan, a biskup je
popustio i sam se ponudio blagosloviti kip koji je Majka Mihaela dala
isklesati. Pobožnost Gospi Brze Pomoći se vrlo brzo počela širiti i davati
svoje plodove u njezinim izvanrednim pomoćima i uslišanjima.



* * *

Glavno je proštenje ispočetka bila "devetnica" pred crkveni god 8. siječnja. Od 1971. počelo je, nakon Marijanskog kongresa u Mariji Bistrici štovati Gospu svakog "osmog" u mjesecu. I tako je do danas. Svakoga osmoga u mjesecu hodočaste vjernici Gospi da bi upili njezinog svjedočanstva u svoje živote i da bi se nahranili njezinim zagovorom. Hodočaste iz svih župa grada Slavonskoga Broda i njegove okolice, a u posljednje vrijeme iz svih
krajeva naše i susjednih biskupija.

Kip Gospe Brze Pomoći načinjen je od bijele pečene gline 1959. godine i na početku je postavljen u dnu lađe, gledajući od oltara, s desne strane, gdje je danas kip sv. Antuna. Kasnije je kip smješten na mjesto pokrajnjeg oltara koji je srušen a bio je posvećen Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije kao drugotnom suzaštitniku župe uz sv. Florijana. Kao i ostale kipove načinila je umjetnica Alojzija Ulman iz Vinkovaca. To nije nikakva kopija slike Gospine iz New Orleansa gdje je Gospa stojeći uspravno u lijevoj ruci držala Isusa.

Ovaj je kip Gospa koja sjedi. Desna joj ruka spuštena preko njezinog desnog koljena prema puku Božjemu. U lijevoj ruci drži svoga sina dječačića i oboje slušaju želje i molbe svojih štovatelja. Majka je spremna čuti, Sin uslišati.



U svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, u našoj „maloj crkvi“ svi zajedno molimo i vapimo, njegujemo pobožnost ugledajući se u najveću službenicu Gospodnju. Posebno se njeguje pobožnost koja želi sačuvati vjeru i čistoću naše mladeži, spasiti obitelji od rasula i posvetiti ih vršenjem obiteljskih dužnosti i posebno raširiti srca u ljubavi prema svakom bratu čovjeku. Gospa Brze Pomoći neće govoriti, slati poruke nego će pružiti svoju ruku i preko nas vjernika, hodočasnika prenijeti svoju poruku ljubavi svakom čovjeku koji treba pomoć.
Majka je spremna čuti, Sin uslišati.

Ovo svetište ne poručuje, ne piše programe, nego se živi za susret s Gospom svakog onog nevoljnika koji je moli i nada se pomoći.

Hvala Martina na ovome, baš mi je trebalo.

Nešto o kiparici, prekrasnoj duši, koja je izradila kip Gospe Brze Pomći....
ALOJZIJA ULMAN, prof., povijesničarka umjetnosti, umjetnica, profesorica. Rođena je u Vinkovcima 17. svibnja 1926. u staroj vinkovačkoj obitelji čime se ponosila. Pučku školu završila u rodnom gradu, a srednju pohađala u Travniku i Zagrebu. Za vrijeme rata studirala na Višoj učiteljskoj školi u Osijeku, diplomirala 1945. Vraća se u Vinkovce, zapošljava na osnovnoj školi a 1947. dolazi na vinkovačku Gimnaziju za profesoricu «risanja». Kako je kao profesorica gimnazije nosila zlatni križić oko vrata i tako javno svjedočila svoju katoličku vjeru pred učenicima, Narodni odbor grada Vinkovaca joj je uručio otkaz iz službe početkom ljetnih školskih praznika 1954. No, i tadašnji direktor Gimnazije, Antun Petković, smatran glavnim krivcem od tadašnjih državnih vlasti, zbog toga je smijenjen.

U svojoj 28 godini, Alojzija Ulman kreće novim putem u svome životu. Predaje se izučavanju crkvene umjetnosti, uči kiparstvo u Zagrebu u ateljeima kipara Frana Cote i Mile Wooda, te studira ponovo povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Diplomirala je 1956. godine i započela rad na crkvenoj umjetnosti. Godine 1960. Đakovački biskup mons. Stjepan Bäuerlein je postavlja za referenticu crkvene umjetnosti svoga Biskupijskog ordinarijata. Biskupija je šalje na umjetničko usavršavanje u Pariz na Ecole des Beaux Arts (Škola lijepe umjetnosti) gdje je boravila dvije godine. Za diplomski rad Poprsje nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca, danas blaženog, dobila je posebno priznanje Umjetničke školske komisije. Alojzija Ulman je brončani odlijev toga poprsja poklonila papi Ivanu XXIII., 1962. godine, a original se također nalazi u Rimu u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima.

U sljedeća tri desetljeća svoga života Alojzija Ulman je napravila neponovljiva životna djela. Bila je angažirana na četiri područja: crkveno laičkom, umjetničko sakralnom, predavalačko povijesno-umjetničkom i prevodilačkom. To je kod Alojzije sve jedno – angažirani život i rad iskrene i praktične katoličke vjernice.

Od 1980. je članica Vijeća za laički apostolat BKJ, od 1982. je članica Foruma katoličkih laika Europe. Za svoj pastoralni laički rad u Katoličkoj crkvi i među vjernicima dobila je 1989. Odlikovanje «Pro eclesia et Pontifice» od Sv. Oca Ivana Pavla II.

Kao sakralna umjetnica napravila je preko 25 potpunih unutrašnjih uređenja crkava, a još više preuređenja i nadopuna crkvenih ambijenata na prostorima država bivše Jugoslavije, Europe, Afrike, Amerike i Australije, kipovima Isusa, sv. Obitelji, i brojnih poznatih svetaca. Najbrojniji su joj radovi božićne jaslice. Za izradu božićnih jaslica dobila je u Rimu 1987. Grand Prix nagradu za najinteresantnije jaslice. Njeno genijalno umjetničko rješenje je interijer crkve sv. Antuna Padovanskog u Otoku.

Održala je 192 znanstvena predavanja na hrvatskom, njemačkom i francuskom s područja povijesti umjetnosti od Pariza i Rima do Vinkovaca, s velikim rasponom interesa od umjetnosti prapovijesti, babilonske i asirske, grčke i rimske do suvremene sakralne umjetnosti.

Prevodila je s francuskog i njemačkog duhovne i vjerske knjige, pisala je članke za domaće i inozemne katoličke novine i časopise: za Veritas, Glas Koncila, Katoličke misije, Biltenu svećenika, Portavoce, Essen-zeitung i brojne druge. Umrla je nenadano 27. rujna 1994. godine u Splitu, kao aktivna sudionica Kongresa za starokršćansku arheologiju.

Sahranjena je u Vinkovcima.