Sveta Elizabeta Ugarska
Zaštitnica Franjevačkog Svjetovnog Reda
Elizabetin život i primjer za nas
1. Elizabetina obitelj i prvi dom
Svaki svetac je osoba koja ima svoju obitelj i svoju kulturu. Različitost kulture u kojoj svetac živi, koja nam je poznata, pomaže obogatiti naše razumijevanje univerzalnosti evanđelja.
Elizabetina ljudska povijest bila je dio njezine povijesti kao svetice. Ona je kći ugarskog kralja Andrije II. Rođena je 1207. godine, oko 200 godina nakon što je narod njezinog oca prihvatio kršćanstvo. Jedan od predšasnika bio je kralj Stjepan I. (975-1038.), prvi kralj koji je postao kasnije svetac. Njegov sin, sv. Emeric (1007 – 1031), također je čašćen kao svetac.
Elizabeta je imala također i njemačko porijeklo - njezina majka Gertruda. Majčina sestra Hedviga (1174-1243), koja se udala za kneza Henrija, bila je svetica. Dakle, činjenica je kako je Elizabeta imala veliki broj svetih predšasnika i k tome bogata obiteljska tradicija za nasljedovanje.
Kad joj je bilo samo 4 godine, Elizabeta ostavlja svoju obitelj jer su je roditelji zaručili za Ludviga IV, budućeg tirinškog grofa, koji je tada imao 11 godina. Dva svećenika, Farkasius i David, pratili su je u novu zemlju, novi dom, da je podsjete na njezinu baštinu.
Elizabetina slava kao svetica trebala je, dakle, doći napuštajući svoj dom i odlazeći na tirinški dvorac, gdje je trebala postati slavna po svom radu sa siromašnima i bijednima, te gdje je postigla svetost sa svojim mužem.
Ali, ona nije zaboravila svoje porijeklo i posjetila je Mađarsku kao mlada udana žena. Ali nakon smrti muža, radije nego da ide kući, ona je izabrala živjeti u svojoj novoj zemlji, gdje je mogla ostvariti životnu odluku da pomaže siromasima.
Duhovna misao
Božje obećanje Izraelcima bilo je dano kroz ljudsku kulturu i pretke. Abraham je napustio svoje ognjište da ispuni plan koji je Bog imao za njega. Za uzvrat, Bog ga je nagradio.
"Gospodin reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov." (Post 12, 1-2).
Elizabeta je doživjela isti poziv, i njezin život je također postao blagoslov za buduća pokoljenja.
Obiteljske i kulturne tradicije
U prvom dijelu raspravljali smo o tome što su Elizabetini korijeni i njen poziv da napusti vlastitu zemlju značili u njenom životu. Sada se želimo usredotočiti na to što ta iskustva znače u našim životima, i za našu svakodnevnu duhovnost!
Elizabeta je bila odvojena od svega što je znala kao dijete i bila je poslana u Njemačku, u dom svog budućeg muža. Svi smo mi, prije ili kasnije, osjetili nekakav oblik odvajanja u životu. Živimo u dobu velike mobilnosti u kojem ljudi mogu putovatiu nove gradove ili čak nove kontinente kako bi našli bolje mogućnosti. Drugi su bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, siromaštva ili ugnjetavanja. Bilo voljno ili ne, napuštanje svega što smo znali iza sebe je iskustvo puno nesigurnosti, prilagodbe i vrlo često straha, osamljenosti i žaljenja.
Elizabeta je gledala na novi život, u novoj domovini, kao Božju volju za nju. Vidim li ja u iskustvu odvajanja, odlazaka, Božje navođenje i prepoznajem li i prihvaćam mogućnosti koje se pružaju? Prihvaćam li situacije i ljude koji prelaze moj put kao one poslane od Boga, koji mi daje snagu i otpor i čini me jačim kroz takve situacije? Elizabeta je zasigurno osjećala osamljenost i nostalgiju, ali je prevela ovo iskustvo u suosjećanje prema drugima. Činim li ja isto dok sam osamljen?
Elizabeta je gajila sjećanje na svoju domovinu i njene običaje, dok je u isto vrijeme učila i prihvaćala jezik i tredicije svog novog doma. Jesam li svjestan kulturnog naslijeđa i tradicije moje obitelji? Koje duhovne vrednote u njima mogu obogatiti moj život i kulturu oko mene?
Možemo proširiti ova razmišljanja i dalje. Jedan od naših zadataka kao svjetovnih franjevaca je dovesti Božju ljubavsvijetu oko nas. Kako mi gledamo na one koji žive bliz nas, koji pripadaju drugim kulturama, ili na one koji su odvojeni od svojih obitelji, bilo da su imigranti, radnici iz drugih zemalja, pojedinci ili obitelji kojetraže nove mogućnosti? Prihvaćamo li ih i pokušavamo li uopće pomoći im da se uklope u društvo? Pokazujemo li poštovanje prema njihovim kulturama? Pozivamo li ih da se pridruže našoj zajednici vjernika i župi?
Iz Svetog pisma
Cijela knjiga o Ruti nudi mnogo odraza o ovom predmetu: govori o teškoćama imigracije u starom Izrelu: to je priča o Izraelskoj ženi imena Naomi koja je ostavila svoju domovinu zbog gladi, i on njenoj pokćerki Ruti. Iz ljubavi, Ruta je pratila svoju pomajku, židovku, u Izrael, prihvatila Židovsku religiju i tamo se oženila.
"Ne ugnjetavaj pridošlicu! Tâ znate kako je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj." (Izl 23,9)
"I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem." (Lk 13,29)
Iz Pravila Franjevačkog svjetovnog reda 2,13:
"Kao što Otac u svakome čovjeku gleda lik svoga Sina, Prvorođenoga među mnogom braćom, neka tako i svjetovni franjevci prihvaćaju sve ljude poniznom i prijaznom dušom kao dar Gospodnji i sliku Kristovu."
Zaštitnica Franjevačkog Svjetovnog Reda
Elizabetin život i primjer za nas
1. Elizabetina obitelj i prvi dom
Svaki svetac je osoba koja ima svoju obitelj i svoju kulturu. Različitost kulture u kojoj svetac živi, koja nam je poznata, pomaže obogatiti naše razumijevanje univerzalnosti evanđelja.
Elizabetina ljudska povijest bila je dio njezine povijesti kao svetice. Ona je kći ugarskog kralja Andrije II. Rođena je 1207. godine, oko 200 godina nakon što je narod njezinog oca prihvatio kršćanstvo. Jedan od predšasnika bio je kralj Stjepan I. (975-1038.), prvi kralj koji je postao kasnije svetac. Njegov sin, sv. Emeric (1007 – 1031), također je čašćen kao svetac.
Elizabeta je imala također i njemačko porijeklo - njezina majka Gertruda. Majčina sestra Hedviga (1174-1243), koja se udala za kneza Henrija, bila je svetica. Dakle, činjenica je kako je Elizabeta imala veliki broj svetih predšasnika i k tome bogata obiteljska tradicija za nasljedovanje.
Kad joj je bilo samo 4 godine, Elizabeta ostavlja svoju obitelj jer su je roditelji zaručili za Ludviga IV, budućeg tirinškog grofa, koji je tada imao 11 godina. Dva svećenika, Farkasius i David, pratili su je u novu zemlju, novi dom, da je podsjete na njezinu baštinu.
Elizabetina slava kao svetica trebala je, dakle, doći napuštajući svoj dom i odlazeći na tirinški dvorac, gdje je trebala postati slavna po svom radu sa siromašnima i bijednima, te gdje je postigla svetost sa svojim mužem.
Ali, ona nije zaboravila svoje porijeklo i posjetila je Mađarsku kao mlada udana žena. Ali nakon smrti muža, radije nego da ide kući, ona je izabrala živjeti u svojoj novoj zemlji, gdje je mogla ostvariti životnu odluku da pomaže siromasima.
Duhovna misao
Božje obećanje Izraelcima bilo je dano kroz ljudsku kulturu i pretke. Abraham je napustio svoje ognjište da ispuni plan koji je Bog imao za njega. Za uzvrat, Bog ga je nagradio.
"Gospodin reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov." (Post 12, 1-2).
Elizabeta je doživjela isti poziv, i njezin život je također postao blagoslov za buduća pokoljenja.
Obiteljske i kulturne tradicije
U prvom dijelu raspravljali smo o tome što su Elizabetini korijeni i njen poziv da napusti vlastitu zemlju značili u njenom životu. Sada se želimo usredotočiti na to što ta iskustva znače u našim životima, i za našu svakodnevnu duhovnost!
Elizabeta je bila odvojena od svega što je znala kao dijete i bila je poslana u Njemačku, u dom svog budućeg muža. Svi smo mi, prije ili kasnije, osjetili nekakav oblik odvajanja u životu. Živimo u dobu velike mobilnosti u kojem ljudi mogu putovatiu nove gradove ili čak nove kontinente kako bi našli bolje mogućnosti. Drugi su bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, siromaštva ili ugnjetavanja. Bilo voljno ili ne, napuštanje svega što smo znali iza sebe je iskustvo puno nesigurnosti, prilagodbe i vrlo često straha, osamljenosti i žaljenja.
Elizabeta je gledala na novi život, u novoj domovini, kao Božju volju za nju. Vidim li ja u iskustvu odvajanja, odlazaka, Božje navođenje i prepoznajem li i prihvaćam mogućnosti koje se pružaju? Prihvaćam li situacije i ljude koji prelaze moj put kao one poslane od Boga, koji mi daje snagu i otpor i čini me jačim kroz takve situacije? Elizabeta je zasigurno osjećala osamljenost i nostalgiju, ali je prevela ovo iskustvo u suosjećanje prema drugima. Činim li ja isto dok sam osamljen?
Elizabeta je gajila sjećanje na svoju domovinu i njene običaje, dok je u isto vrijeme učila i prihvaćala jezik i tredicije svog novog doma. Jesam li svjestan kulturnog naslijeđa i tradicije moje obitelji? Koje duhovne vrednote u njima mogu obogatiti moj život i kulturu oko mene?
Možemo proširiti ova razmišljanja i dalje. Jedan od naših zadataka kao svjetovnih franjevaca je dovesti Božju ljubavsvijetu oko nas. Kako mi gledamo na one koji žive bliz nas, koji pripadaju drugim kulturama, ili na one koji su odvojeni od svojih obitelji, bilo da su imigranti, radnici iz drugih zemalja, pojedinci ili obitelji kojetraže nove mogućnosti? Prihvaćamo li ih i pokušavamo li uopće pomoći im da se uklope u društvo? Pokazujemo li poštovanje prema njihovim kulturama? Pozivamo li ih da se pridruže našoj zajednici vjernika i župi?
Iz Svetog pisma
Cijela knjiga o Ruti nudi mnogo odraza o ovom predmetu: govori o teškoćama imigracije u starom Izrelu: to je priča o Izraelskoj ženi imena Naomi koja je ostavila svoju domovinu zbog gladi, i on njenoj pokćerki Ruti. Iz ljubavi, Ruta je pratila svoju pomajku, židovku, u Izrael, prihvatila Židovsku religiju i tamo se oženila.
"Ne ugnjetavaj pridošlicu! Tâ znate kako je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj." (Izl 23,9)
"I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem." (Lk 13,29)
Iz Pravila Franjevačkog svjetovnog reda 2,13:
"Kao što Otac u svakome čovjeku gleda lik svoga Sina, Prvorođenoga među mnogom braćom, neka tako i svjetovni franjevci prihvaćaju sve ljude poniznom i prijaznom dušom kao dar Gospodnji i sliku Kristovu."