Lurd - Susret neba i zemlje

Sadržaj lurdske poruke

Kad se analizira ono što je Gospa rekla i Bernardica nama prenijela, onda će netko možda ostati i razočaran. Praktički ništa nova, nikakva nova objava. Sve to već odavno, od početka Crkva znade i propovijeda: postojanje grijeha, poziv na obraćenje, pokora, molitva, procesije, gradnja kapelica... Pa onda što je novo, koji je smisao tog izvanrednog Božjeg zahvata?

U prvom redu Gospa je potvrdila službenu objavu koju Crkva prenosi i propovijeda svijetu. Vječne istine ponovno su zasjale u svojoj svježini i vječnoj vrijednosti.

Dana im je dubina, plastičnost, sva stvarnost koju trebaju imati u našem životu. Lurd koliko je poziv na naš razum u smislu prepoznavanja i prihvaćanja vjerskih istina, toliko je još veći poziv na našu volju, na naše srce na onaj čuvstveni dubinski dio našega bića, čiju važnost tek današnja moderna psihologija otkriva. Nigdje na svijetu čovjek ne osjeća tako stvaran i prisutan nadnaravni svijet kršćanske vjere kao u Lurdu. I upravo taj doživljaj stvarnosti naše svete vjere, koji čovjek dijeli s tisućama prisutnih hodočasnika, djeluje na duše i potiče ih na dublji vjerski život.

Iako nam u Lurdu Gospa nije ništa novoga rekla što ne bi bilo sadržano u službenoj objavi, ipak je naglasila neke istine bilo posredno bilo neposredno što ćemo pokušati proanalizirati.

Po Mariji k Isusu

Za vrijeme ukazanja Blažena Djevica nije spomenula riječima svoga Sina Isusa. Ipak iz svega jasno proizlazi da je njezina uloga i ovdje kao i općenito u djelu našega spasenja da nas privodi k Isusu. Već prva kretnja - onaj dostojanstveni znak svetoga križa, koji je načinila poučivši Bernardicu kako se treba križati, pa molitva svete krunice kod svakog ukazanja, činjenica da šalje Bernardicu svećenicima, onima koji nastavljaju poslanje njezina Sina, pa otkrivanje svoga identiteta na blagdan Isusova utjelovljenja i to riječima koje jasno pokazuju njezinu vezu s Kristom - sve nam to nadasve pokazuje koliko je Isus u svemu prisutan. Kristocentričnost lurdskih događaja dolazi najjasnije do izražaja u razvoju i manifestacijama vjere. Kod spilje se započinje ali se završava oko Isusa, bilo slaveći zajednički svetu misu, bilo prisustvujući euharistijskoj procesiji ili onoj večernjoj sa svijećama, da bi se na koncu pred Bazilikom otpjevala zajednička ispovijest vjere. A da ne govorimo o brojnim obraćenjima srca u ispovijedima, koje se obavljaju na raznim jezicima u mnogim ispovjedaonicama svetišta.

Činjenica da Bog šalje upravo Majku Isusovu a ne kojeg od anđela ili svetaca ili kakva pokojnika već nam jasno govori što time želi postići. Nije li Isusova Majka najviše združena s njime u djelu našega otkupljenja? Nije li ona najbliža Bogu i najbliža nama ljudima, kako nam to izričito Koncil naglašava? I kao takva ne nastavlja li najodlučnije Isusovo poslanje s obzirom na naše spasenje i posvećenje? I baš kao Isusova Majka, koja silazi na zemlju i među nama se pojavljuje, ne podsjeća li nas na svoga Sina, istinitost Evanđelja, na životnu vrijednost svega onoga što je Isus naučavao i tražio od svojih sljedbenika?! Jer, kao što je Isus došao za nas, sav je za nas, tako isto i njegova Majka ne može ne biti nego sva za nas. Obično prema majci čovjek ima najviše povjerenja i pouzdanja. To napose vrijedi za našu duhovnu Majku, Blaženu Djevicu Mariju. I zato Ona dolazi među nas svoju djecu!

Gospino očitovanje u Lurdu stavlja najozbiljnije pred nas svu stvarnost Isusa Krista i njegovog poziva koji upućuje svakome čovjeku ali i ozbiljnost našega života, u kojem trebamo dati odgovor koji Isus od nas očekuje.

Crkva

Činjenica da se Gospa ukazala u okviru Katoličke Crkve koja sebe smatra onom pravom Crkvom što ju je Krist želio i osnovao, pokazuje da je Katolička Crkva stvarno ona prava zajednica vjere u kojoj će čovjek naći puninu objavljene božanske istine kao i puninu sredstava koja ga vode do spasenja i posvećenja.

I kad se proanalizlira sve što je Gospa rekla i učinila u okviru ukazanja u Lurdu, onda se jasno vidi da ništa nije protivno onome što Crkva naučava. Njezin zahvat ni u najmanjoj sitnici ne unosi nered u nauku i praksu Crkve. Poticaj na molitvu, pokoru, kapelica, procesija, sve je to u okviru života Crkve, dapače samo poticaj da se Crkva učvršćuje i dalje razvija.

No dvije stvari posebno očituju njezinu potvrdu Crkve kao hijerarhijski od Krista uređene zajednice vjernika. Poslala je Bernardicu svećenicima da im prenese njezinu želju za procesije i kapelicu. Rekla je u množini »svećenici« a razumijeva se svećenstvo kao takvo na čelu sa svojim biskupom; dakle crkvena hijerarhija koja je odgovorna za život vjere u zajednici vjernika, ona koja u ime Njezina Sina nastavlja njegovu trostruku službu: učiteljsku, svećeničku i pastirsku. Nije poslala Bernardicu civilnim vlastima, niti je samo općenito izrazila želju za procesijom i kapelicom. Ne, nego zna se tko je odgovoran za takve stvari, tko je vlastan da izvršava želje Neba: oni koji nastavljaju poslanje njezina Sina!

Drugi Gospin zahvat još jasnije potvrđuje Crkvu i njezino hijerarhijsko uređenje. Kad je na blagdan Blagovijesti konačno otkrila svoje ime »Ja sam Bezgrešno Začeće«, upotrijebila je riječi Crkve da bi ljudi doznali za njezin identitet. Četiri godine prije, Papa Pio IX. u Rimu proglasio je dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije. I sada Gospa to potvrđuje. To je, koliko je poznato, prvi puta u povijesti Crkve da je jedna dogma ovako izričito potvrđena od Neba. No tim riječima Gospa je potvrdila još jednu istinu koja će biti naknadno definirana na I. vatikanskom koncilu, tj. vjersku istinu o papinoj nepogrješivosti. Papa, Kristov Namjesnik na zemlji kad govori ex cathedra o stvarima vjere i morala, nepogrješiv je, izriče nepogrješivu istinu koja obvezuje vjernike na vjerovanje i izvršavanje. Pa ako ćemo ići dalje, onda u tim riječima nalazimo potvrdu i za divnu stvarnost da je rimski biskup Isusov Namjesnik na zemlji kojega treba štovati, ljubiti i slušati kao samog Krista Gospodina, jer u njegovo ime nastupa. U tome nam je sama Gospa dala primjer upotrijebivši papine riječi da objavi svijetu svoj identitet.

Tu veliku istinu o Crkvi kao spasiteljskoj zajednici potvrdit će i neprestano će očitovati manifestacije vjere koje su se u Lurdu zbivale i zbivaju. Tkogod je bio u Lurdu, složit će se da nakon onog osjećaja blizine nadnaravnog svijeta i onog ozračja molitve i sabranja što ga čovjek rijetko može naći gdje drugdje na zemlji, najsnažniji doživljaj jest upravo doživljaj jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Toliki katolici sa svih kontinenata, raznih narodnosti i običaja, u Lurdu se osjećaju jedno srce i jedna duša, članovi jedne velike Božje obitelji, koja se zove Katolička Crkva. I upravo taj najživlji doživljaj univerzalnosti katoličke vjere snažno nadahnjuje da čovjek i srcem prihvati istinu o Katoličkoj Crkvi kao jedinoj pravoj Kristovoj Crkvi.

Napomenimo još jednu malu ali ne baš beznačajnu pojedinost. Gospa je izabrala upravo blagdan Blagovijesti da na koncu objavi svoje ime. A na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja oprostila se od Bernardice. Nije li nas tim htjela oprezno upozoriti na važnost blagdana u našem životu, na njihovo svetkovanje. Blagdani, što ih Crkva slavi tijekom svoje liturgijske godine, uprisutnjuju nam spasenjski događaj u svojoj milosnoj vrijednosti za nas. Dapače za vrijeme blagdana Bog je spremniji udijeliti nam svoje milosti i radosti, očitovati nam se kao što se i Blažena Djevica očitovala posebno na one blagdane koji su njoj posvećeni.

Molitva

Velika poruka Lurda jest molitva: njezina potreba, njezina vrijednost i njezina učinkovitost. Kao i kod drugih vidova poruke i ovdje čini prethode riječima. Sva ukazanja odvijaju se u ozračju sabranja, tišine i molitve. Sama kontemplacija, sabranje i molitva prethode poruci riječima. Dva prva ukazanja jesu čisto uronjenje u razmatranje i molitva a isto tako i posljednje. Tek kad se stvori ozračje sabranosti i molitve, Bog se počinje očitovati našoj duši.

Već smo na početku spomenuli da je Gospa ukazujući se s krunicom posredno dala na znanje da joj je ta molitva najdraža. Dapače, to je još pokazala time što je pratila Bernardicu na svojoj krunici. Molitva svete krunice ima upravo tu vrijednost, jer spaja usmenu i mislenu molitvu. Pred očima našega duha redaju se svi najvažniji misteriji iz Isusova spasiteljiskog života s kojima je Blažena Djevica Marija usko sjedinjena. I baš zbog tog naglaska na Gospinu sudjelovanju u djelu našega otkupljenja, što u krunici stalno razmatramo, ta molitva ima posebnu vrijednost kako u molitvenom životu pojedinaca tako i zajednice vjernika.

No Blažena Djevica izričito je tražila molitvu posebno za obraćenje grešnika. Nije li nam time Gospa jasno rekla koliko važna može biti naša molitva, dapače da je najveće dobročinstvo za bližnjega ako mu svojom molitvom pomognemo izaći iz stanja grešnosti.

I kad je tražila da se dolazi u procesiji i da se sagradi kapelica, nije li time opet naglasila molitvu, ovaj puta zajedničku. Jer što se drugo radi u procesiji i u kapelici nego zajednički moli. Nakon pojedinačne molitve Gospa upravlja pažnju na zajedničku molitvu koja svoj vrhunac postiže u Svetoj Misi. To se razumijeva u onoj poruci koju je uputila svećenicima o izgradnji kapelice. Što je drugo time htjela reći, nego da svećenstvo u svom hijerarhijskom ustrojstvu, tj. na čelu s biskupom, preuzme brigu, nadzor i vodstvo nad molitvenim životom vjernika koji će onamo dolaziti; a sve treba biti okrunjeno slavljenjem Euharistije, tim središtem kršćanskog molitvenog života.

Svi koji u Lurd hodočaste doživljavaju i doživjet će uvijek isto: ono posebno ozračje molitve i sabranosti koje rijetko gdje drugdje mogu naći. Bilo da mole pred spiljom, bilo da sudjeluju u zajedničkim procesijama. No vrhunac molitvenog života sigurno je zajednička sveta Misa u podzemnoj Bazilici Pia X. Izgrađena je 1958. za stotu godišnjicu lurdskih ukazanja a može primiti 30.000 vjernika. I upravo tu hodočasnik doživljava svu ljepotu i univerzalnost kršćanske vjere. Ljudi sa svih kontinenata, raznih narodnosti, jezika, rasa, običaja, okupljeni oko Krista koji se žrtvuje u Euharistiji osjećaju da su svi jedno kako je već davno rekao apostol Pavao: »Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak; nema više muško - žensko, svi ste vi jedan u Kristu Isusu« (Gal, 3, 28 - 29).

Grijeh, obraćenje, pokora

Druga stvarnost na koju je Blažena Djevica upozorila svojim dolaskom jest grijeh. Grijeh žalosti i vrijeđa Boga, ali teško ranjava i ponižava čovjeka. I vidljivo će to Gospa pokazati žalošću koja će se odmah odraziti na Bernardičinu licu. Ali smisao dolaska Bezgrešne na zemlju nije samo da upozori ljude na to žalosno stanje grešnosti u kojem se mnogi nalaze, nego da pomogne ljudima iz njega izaći. I upravo tu njezina uloga dolazi najviše do izražaja. Gospa pomaže i pokazuje put kako se riješiti grijeha, kako uspostaviti red u svojoj duši i doći opet u prijateljstvo s Bogom.

Poziv na obraćenje i pokoru spada u bit lurdske poruke. Nakon molitve koja treba raspoložiti dušu za Boga i nadnaravne vrijednosti, treba slijediti potpuno obraćenje srca k Bogu ne samo časovito, nego trajno. Treba požaliti za svoje grijehe, treba odbaciti prljavu grešnu prošlost i početi živjeti životom dostojnim djeteta Božjega, onoga što smo postali po krštenju. Ali obraćenje srca treba popratiti i izvanjskim činima pokore koji imaju u prvom redu zadaću da učvrste to obraćenje, da potvrde spremnost volje da trajno ostane uz svoga Stvoritelja. Pokora bez obraćenja nije potpuna. Žalost, dakle, za grijehom i obraćenje srca trebaju biti istodobno popraćeni vanjskim znakovima, kojih je značenje višestruko: svladati ustrajnost grijeha, angažirati tijelo kao temeljni dio ljudskoga bića. I jer čovjek nije anđeo, do duhovnih stvarnosti dolazi preko vidljivih tjelesnih znakova, zato vanjski znakovi pokore pomažu da se lakše dođe do nutarnjih vrijednosti obraćenja srca. To je smisao onih pokorničkih čina koje je Gospa tražila od Bernardice: hodanje na koljenima, ljubljenje zemlje, umivanje u izvoru. Bili su to čini koje je Bernardica onoga časa mogla izvesti na licu mjesta, ali je time Gospa htjela upozoriti općenito na važnost pokore koju si svatko treba izabrati prema svojim mogućnostima.

Čini što ih je Bernardica po nalogu Blažene Djevice obavila, povezani su sa zemljom koja je oduvijek bila simbol naše prolaznosti, krhkosti i poniznosti. Na početku korizme u liturgiji Crkva upotrebljava riječi iz Svetoga Pisma dok se posipaju pepelom glave vjernika: »Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti«. Ali pokorničke vježbe što ih je Bernardica izvršila, završavaju se izvorom koji provire malo-pomalo iz nutrine zemlje. I taj izvor vode samo je simbol Božje milosti koja počinje provirati nakon obraćenja i pokore. Pokora otvara put milosti Božjoj u srce čovjeka, uprljano grijehom. I zato treba da i mi sami stvorimo sve preduvjete kako bi konačno milost Božja ispunila i očistila našu dušu. To je smisao pokorničkih čina koje je obavila Bernardica, a koji su tako usko povezani s izvorom vode - simbolom milosti Božje.

Bolesnici, ozdravljenje

Već od prvih dana lurdska spilja i izvor privukli su mnoge bolesnike. Prisutnost bolesnika u Lurdu, koja se dalje nastavila u sve organiziranijim oblicima, jest jedna od velikih značajki tog hodočasničkog mjesta. Činjenica je da su stvarno mnogi bolesnici zadobili zdravlje na čudesan način, što je potvrđeno od liječnika, a onda i od Crkve.

Spomenimo samo neka značajnija što ih navodi dr. Božo Vuco u svojoj knjizi »Lurd - nebeska ukazanja i čudesna ozdravljenja« (str. 43-72).

Petar de Rudder iz Belgije pri sječi grana slomio je nogu ispod koljena, 1864. god. Obje kosti provirile su kroz meso. Rana se međutim rastrovala u svoj dubini i zahvatila je mišićno tkivo. Liječnik dr. Affenaer nakon više mjeseci bezuspješnog liječenja dolazi do uvjerenja da je rana neizlječiva, a to potvrđuju i najveći belgijski specijalisti. Predlažu da se noga odreže, ali g. Rudder to odbija. Osam godina mučio se sa svojom bolesnom nogom, koja je uvijek bila sva gnojna, a kosti nezaraštene virile kroz ognojeno meso. Od neprestanog trljanja gornji dijelovi kostiju su se skratili za tri centimetra. Donji dio noge zbog prijeloma kostiju klimao se i njihao tamo amo. U takvom stanju Petar odlučuje poći svetištu Majke Božje Lurdske u Oostaker 7. IV. 1875. Pred kipom i spiljom Gospe Lurdske sjeo je da se malo odmori. Zatim na štakama vukući nogu za sobom obiđe oko spilje dva puta. Htio je i treći puta, ali nije mogao od umora. Sjedne opet ispred kipa Majke Božje i stane se moliti, prije svega da mu Bog oprosti grijehe, a onda da mu Majka Božja dade zdravlje. U taj čas i ne misleći što radi diže se bez štaka, što već godinama nije mogao činiti, sav u čudu što se to događa, odmah polazi pred kip Majke Božje da joj zahvali za čudesno ozdravljenje. S drugima obavlja tri hodočasnička ophoda po spilji.

Petar de Rudder ozdravio je u jedan čas: obje rane su se sasvim zatvorile, nestalo je svega gnjileža i sukrvice, obje su kosti narasle za tri centimetra i potpuno srasle pa su sada obje noge jednake. Ozdravljenje je potpuno! Istoga dana su to vidjeli oni koji su ga jutros unosili u vlak i druge osobe koje su ga još donedavno poznavale kao teškog, neizlječivog bolesnika. Već dva dana nakon ozdravljenja dr. Affenaer, o svemu obaviješten, odmah dolazi i pregledava de Ruddera. Izdaje liječničko svjedočanstvo da je »temeljito ozdravio, da mu je sada noga kao u djeteta što se tek rodilo.« To su potvrdili i drugi liječnici i specijalisti.

Evo još jednoga veoma uvjerljivog i čudesnog ozdravljenja. U sudaru brzih vlakova 17. XII. 1899. je stradao Gabrijel Gargam, činovnik u poštanskom vagonu. Odbačen je 18 metara, pao je u snijeg i tu je onesviješten i nepomičan ležao oko sedam sati. Kad su ga pronašli, liječnik je izjavio da je pravo čudo što je još živ. Sav je bio u ranama, slomljene ključne kosti u ramenu i s brojnim unutrašnjim povredama. Prelom kosti i vanjske rane zarasle su dosta brzo, ali unutarnje povrede nikako. Iz dana u dan bivalo je sve gore. Donji mu je dio tijela bio sav paraliziran i bez osjeta. Hranili su ga pomoću sonde. Izgubio je kroz 20 mjeseci 50 kilograma, pa je težio samo 36 kilograma. Liječnici su ustanovili trajnu nesposobnost koja bi se teško mogla poboljšati a najvjerojatnije je da će ići samo na gore. I tako je i bilo. Nožni prsti počeli su crnjeti i gnojiti se, a meso se počelo rastvarati i otpadati. Stanje je neizlječivo, svršetak neminovan.

Majka i rodbina nagovaraju ga neka pođe s njima u Lurd i moli zdravlje od Gospe Lurdske. Gabrijel pristaje i 20. kolovoza 1901. dovoze ga u Lrud. Dugo putovanje izmorilo ga je i iscrpilo do kraja. Leži na nosiljci i prisustvuje poslijepodnevnoj procesiji s Presv. Sakramentom. Stanje mu je takvo da oni oko njega misle da će umrijeti. Predlažu da ga odnesu. Njegova majka odgovori: »Pustite ga, ako umre, ja ću mu rupcem pokriti glavu, pa nitko neće opaziti da je umro.«.

I odjednom zbiva se čudo. Gargam otvori oči, stane micati rukama, hvata se nosiljke, hoće da se pridigne na rukama, a što nije činio već 20 mjeseci. Pomalo se ispravlja na nosiljci, spušta na zemlju jednu pa drugu nogu, i bosonog u noćnoj košulji ustaje. Čovjek bi rekao: mrtvac izlazi iz groba. Na nogama je, pridružuje se procesiji s Presv. Sakramentom, a prve su mu riječi izrazi zahvale Isusu i Mariji što su mu povratili zdravlje i život.

Nakon procesije odvode ga odmah u Liječnički ured. Prisutno je 60 liječnika. Pregledavaju ga i raspravljaju. Kirurg pariške bolnice veli: »Gospodo, što nam treba tražiti gdje je ozljeda. U ovom slučaju sve je bila jedna rana.« Svi se složiše da je Gabrijel Gargam potpuno ozdravio. Sve rane su mu tako zacijelile da nije trebalo nikakvog oporavljanja. Razorena tkiva zarasla su i narasla sasvim iznova, nova je koža već sve prekrila, više nema ukočenosti; hoda bez ičije pomoći; jede kao najzdraviji, brzo dobiva normalnu težinu. 28 mu je godina. Odmah se prihvaća posla i radi.

Iz zahvalnosti prema Isusu i Blaženoj Djevici svake godine dolazi u Lurd da kao dobrovoljni nosač dvori bolesnike u prihvatilištima, kupatilima i u procesijama. Tako je poslije ozdravljenja sve do svoje smrti dolazio 53 puta. Umro je 24. veljače 1953. godine.

Spomenimo još ono čudesno ozdravljenje djevojke Henrike Hauton, 20 godina stare, koja sva tuberkulozna dolazi u Lurd, 1908. Teška svega 17 kilograma, živi kostur! Smatraju je da je starica od 80 godina. Kupa se u lurdskoj vodi. Već joj je bolje. Sutradan prisustvuje procesiji za bolesnike s Presv. Sakramentom. U času kad biskup dolazi do nje i blagoslivlja je Presvetim Sakramentom, Henrika osjeća da u njoj struji novi život, pruža ruke, ustaje sa svoga ležaja, diže se i sva sretna kliče da je ozdravila.

Dolazi u Liječnički ured. Liječnici su zapanjeni. Jučer se ustanovilo da je sva tuberkulozna, koju bolest vuče još iz djetinjstva, a sada je pred njima potpuno zdrava. Istina, mršava je, ali potpuno zdrava! Oporavljanje ide brzo. Za tri tjedna već je teška 30 kilograma, a nakon tri mjeseca ima težinu preko 50 kilograma.

I tako bismo mogli redati čudo za čudom od onih koje su i liječnici i Crkva kao takve proglasili u ovih 120 godina postojanja Lurda. Nedvojbeni su dokaz Božjeg djelovanja u svijetu, apologija su kršćanske vjere i potvrda lurdske poruke i njezinog nadnaravnog značaja.

No, što trebamo pročitati u tim vidljivim znakovima Božje svemoći koja se očituje u ozdravljenju bolesnih? Isto ono što je bilo i u Isusovo vrijeme, kad je i on liječio bolesne. Čudo je u prvom redu znak jednog većeg važnijeg čuda, a to je ozdravljenje duše od grijeha. Ono nas podsjeća na Božju Svemoć, da je Bog uvijek tu, živ, da spasi cijeloga čovjeka. I ona nutarnja čudesa milosti, ona obraćenja koja izmiču vanjskom nadzoru, a poznaju ih i obavijaju tajnom brojne lurdske ispovjedaonice, jesu ono pravo, bitno, kamo nas Bezgrešna vodi, fizička ozdravljenja k tome samo upućuju. Obraćenja na dublji, revniji, kršćanskiji život, što svi hodočasnici u Lurdu doživljavaju i sa sobom nose svojim kućama, jest ono najvažnije kamo nas Bezgrešna Djevica želi povesti i zašto se i spustila na zemlju.

Iako mnogi bolesnici dolaze u Lurd, rijetki dobivaju tjelesno ozdravljenje. Većina ih se vraća u onom stanju kako su i došli, ali ipak u duši promijenjeni. Shvaćaju po Kristovu križu otajstvo trpljenja i njegovu vrijednost. Shvaćaju da jalovost ljudske patnje po ljubavi postaje spasenje. To je tajna koja mijenja mnoge bolesnike i njihov život, jer nastavljaju u svome tijelu »ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo tijelo a to je Crkva«, kako kaže sv. Pavao. Prisutnost brojnih bolesnika u Lurdu jest veliki poticaj na razmišljanje: zašto oni, a ne ja? No, ipak, možda jednoga dana? Ali ovdje pod okriljem Bezgrešne sve dobiva svoj smisao: i milosni izvor koji provire nakon obavljene pokore i prisutnost bolesnika, te čudesna ozdravljenja koja rijetko dolaze ali su samo eshatološki znak; očituju Spasiteljevu snagu koja je tu, prisutna, u ovom vremenu koje nas dijeli od Vječnosti i koja pokazuje svoju moć najviše u ozdravljanju duše od grijeha po sakramentu pokore.

Siromaštvo

Iako nije bila riječima izrečena, potvrda evanđeoskog siromaštva spada sigurno u bit lurdske poruke.

Bernardica Soubirous bila je zaista jedna od posljednjih koju bi ljudska mudrost izabrala da bude prenosilac nebeske poruke. Sve što daje vrijednost u očima svijeta (pa i onom Crkve) njoj nedostaje: živi s roditeljima u krajnjoj bijedi, tu je bolest astme i tuberkuloze, kao posljedice preboljene kolere, i još k tome nepismenost. I vjerska pouka joj nedostaje. Sa 14 godina još ništa ne zna o tajni Presv. Trojstva, niti je primila prvu sv. Pričest. Upravo siromaštvo nije joj dopustilo da na vrijeme pohađa vjeronauk. Siromaštvo obitelji je bilo tako veliko da je, kako smo vidjeli, sumnja policije zbog ukradene vreće brašna iz jednog mlina pala na njezina oca, samo zato što su bili najsiromašniji.

Sigurno nije slučajno da je Bezgrešna Djevica izabrala upravo Bernardicu za prenosioca svoje poruke, potvrđujući time prvo Isusovo blaženstvo iz Govora na gori: »Blago siromašnima duhom jer je njihovo Kraljevstvo nebesko«. Tek kad nam srce nije navezano za materijalna dobra ovoga svijeta, kad smo slobodni, kad ne polažemo u bogatstvo svoju nadu, bit ćemo sposobni za nebeska dobra i nebeske milosti. Kako za vrijeme odvijanja samih ukazanja, tako i poslije, Soubirous-ovi će dati divan primjer dostojanstveno prihvaćena siromaštva. Iako su im mnogi nudili razne darove, kako u novcu tako i u naravi, »na račun ukazanja«, sve će to biti odlučno odbijeno. I to je bilo jedno izravno svjedočanstvo o istinitosti samih ukazanja.

Upravo to materijalno siromaštvo Bernardice i njezine obitelji, od kojeg su donedavno mnogi odvraćali oči, često puta i s prezirom, najedanput je mnogima otkrilo duhovno bogatstvo evanđeoskog siromaštva kojim je Bernardica bila obdarena. Mnogi bogataši čije su novce Soubirous-ovi odbili primiti, osjetili su šok prvog blaženstva iz Isusova govora na gori.

Lurdski događaj i njegova poruka biva najprije prihvaćena od siromaha koji počinju masovno dolaziti k spilji. Oni će prvi ostavljati Bezgrešnoj svoje darove, kako će to policija već od samih početaka zapisnički ustanoviti.

S porukom o siromaštvu Gospa nije htjela upozoriti samo na vrijednost evanđeoskog siromaštva, nego nas potaknuti i na ljubav prema siromasima, a ta će ljubav u samom Lurdu na poseban način procvasti.

Odgovorimo još na pitanje koji je smisao evanđeoskog siromaštva. Zašto je to Isus u svome naučavanju toliko naglašavao i svojim primjerom pokazivao. Materijalna dobra i bogatstvo ovoga svijeta za čovjeka jesu velika opasnost da mu zarobe duh i srce, da ga pomalo odvuku od najvažnijih životnih vrijednosti te tako postane neosjetljiv za ono što je vječno. Da se to ne dogodi, Isus propovijeda relativnost bogatstva, dapače siromaštvo radi Boga dragovoljno prihvaćeno proglašava blaženstvom. Jer čovjek koji dragovoljno prihvaća skroman, siromašan život, pogotovo kad je potaknut evanđeoskom naukom, pokazuje da mu je Bog prvo bogatstvo, najviša vrijednost. A takvu dušu Bog će sigurno obdariti bogatstvom svoje nazočnosti.

Bezgrešna

Zašto je Gospa izabrala baš ovaj izraz da objavi svoj identitet? Vidjeli smo da je time najprije potvrdila nauku svete Crkve o tajni svoje uloge u povijesti spasenja. Četiri godine prije, 1854. Papa Pio IX. proglasio je vjersku istinu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije, tj. da je Marija od prvog časa svoga postojanja bila izuzeta od istočnog grijeha. Potvrdila je također autoritet Rimskoga Biskupa koji vrši službu Kristova Namjesnika na zemlji i kojega treba slušati jer nam u ime Kristovo govori Božju istinu, prenosi je i tumači.

No Blažena Djevica je izabrala Bernardicu zbog njezina siromaštva, ali bila je i sama siromašna, kako je to izrekla u svome hvalospjevu »što pogleda na neznatnost službenice svoje«.

Ona, koja je podsjetila na hitnost molitve jest ona na kojoj se završava iščekivanje i molitve Staroga Zavjeta da bi s njome započela molitva Novoga Zavjeta: »Evo službenice Gospodnje... «.

Gospa je došla pozvati na pokoru u punom razmjeru obraćenja srca, ali je njezino srce bilo potpuno okrenuto prema Bogu od početka njezina bivstvovanja. Bila je izuzeta od grijeha, ali je pristala da nosi teret naše bijede i pokore od Betlehemskih jaslica do drveta križa.

Siromaštvo, molitva, pokora - te riječi u imenu Bezgrešne dobivaju svoje potpuno stvarno značenje i uzoran primjer.

Možda bi se u prvi mah moglo učiniti nije li, možda, očitovanjem Gospina identiteta »Bezgrešno Začeće« prenaglašena udaljenost između nas grešnika i Nje, koja je sva čista, bez grijeha?! Nipošto. Baš naprotiv. Osoba koja je sama postala predmetom milosrđa, sposobnija je da bude milosrdnija prema drugima. Bezgrešna Djevica je na sebi najviše doživjela Božje milosrđe koje ju je očuvalo od grijeha i uzdiglo na dostojanstvo Majke Božje. I upravo svi ti milosni darovi koji je tako visoko izdižu iznad nas, proizvode u njoj s jedne strane zahvalnost Bogu a s druge veliko razumijevanje i naklonost prema grešnicima, onima koji nisu tako čisti kao ona. Ta naklonost se ne očituje u prihvaćanju njihove grješnosti, nego upravo u pokazivanju puta kako da iz nje izađu. Zato Djevica bez grijeha silazi među nas slabe grješnike da nas izvuče iz kala grješnosti i uvede u čistoću Božanske ljubavi.

Pedagogija Ukazanja

Recimo na koncu nekoliko riječi o samoj pedagogiji ukazanja. Kad se analiziraju sva ukazanja u svojoj cjelovitost, otkriva se jasno jedan dobro ustrojstven plan po kojem su se ukazanja odvijala.

Vrijeme ukazanja, u kojima se usredotočila glavnina poruke jest početak korizme, upravo kad Crkva posebno vrijeme posvećuje molitvi i pokori. Način na koji se ukazanja odvijaju nije silovit, bučan, nego tih, skroman, blag, bez buke i zastrašivanja. Gospa se ukazuje u liku mlade djevojke i nešto niža od Bernardice, samo da se Bernardica ne bi prestrašila njezine veličanstvene ljepote. Sve što Gospa čini i govori, sve je sukladno s naukom i praksom Crkve. Ne donosi ništa novoga, niti unosi bilo kakav nered u dosadašnji život Crkve.

Kad se promatra odvijanje samih ukazanja, jasno se uočava kako se sve odvija polagano, bez prisile, unatoč ljudskim protivljenjima. Božji način djelovanja jest drugačiji nego naš. Polagan, tih, skroman. Protivljenja roditelja, policije, civilnih vlasti, crkvenih osoba, javnoga mnijenja, sve se to na koncu raspršuje, ali ujedno doprinosi vjerodostojnosti samih ukazanja. Često se tako zbiva i u našem životu da radeći za Boga, nailazimo na poteškoće. No, to nas ne smije smesti. Ako stvarno tražimo samo Božju čast i njegov uspjeh, a ne sebe i svoje ciljeve, onda će Bog i provesti svoj plan neovisno o svim protivljenjima. Božja stvar treba vremena, Bog se služi onim stvarima koje su često u očima svijeta bezvrijedne, da bi se baš kroz to pokazala njegova svemoć. Reći će sv. Pavao: »Lude svijeta izabra Bog da postidi mudre (1 Kor 1, 27). Nije li Bog upravo ludošću križa spasio svijet!

Pogledajmo izbliza kako su se odvijala sama ukazanja. Prva dva (11. i 14. veljače) jesu samo molitva i tiha kontemplacija u sabranju. Potom 18. veljače počinje govor: poziv i nenametljiv uvod (»Ne obećajem... «). Slijedi opet nova faza razmatranja u tišini od 19. do 23. veljače. Zatim slijedi središnji dio poruke: poziv na molitvu i pokoru, izvor, poruka svećenicima za organiziranje hodočašća i izgradnju kapelice (24. veljače do 4. ožujka). I na koncu 25. ožujka tajnovita Aqueró otkriva svoj identitet. Sve se završava kao što je i počelo: tiho, u molitvi i razmatranju bez riječi (16. srpnja).

Dakle, sam način ukazanja, ova skladnost objave koja postupno raste i završava se kao što je započela u molitvi i razmatranju, govori nam kako Nebo djeluje, kako se objavljuje, kakav stav mi trebamo zauzeti kad je u pitanju Božje očitovanje, Božja poruka koja nam stiže redovitim putem preko Crkve. Gospin zahvat u Lurdu, njezino očitovanje nije mimo službene objave koja je već dana, nego nju potvrđuje, daje joj životnu dubinu, čini je stvarnom u našem životu. I zato svatko tko se želi učvrstiti i produbiti u svojoj vjeri neće mimoići Lurd, jer je to veliki milosni dar koji je Bog darovao svojoj Crkvi u ovim našim sekulariziranim i ateiziranim vremenima.

LITERATURA O LURDU

U našoj katoličkoj literaturi razmjerno se malo pisalo o Lurdu. Nemamo niti kompletno izrađenu bibliografiju svega onoga što je do sada bilo napisano. Ovdje bismo naveli samo neke važnije članke i knjige.

Prije rata mnogo je pisao o Lurdu dr. Ivan Merz, veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i širitelj pobožnosti prema Gospi Lurdskoj. Navodimo kako slijedi sve što je on o tome napisao:

I. Merz: Dva čuda u Lurdu; Narodna Politika br. 187, 1921., str. 2-3

I. Merz: Zolin Lurd. Hrvatska Prosvjeta br. 7, 1923., str. 316-329 (Opširna kritička studija Zolinog romana o Lurdu u kojoj dr. I. Merz razotkriva netočnosti i falsifikate Zolinog prikazivanja Lurda i čudesnih ozdravljenja).

I. Merz: Lurdske proslave u Zagrebu. Nedjelja, br. 13, 1924. str. 3-4.

I. Merz: Lurd. Katolički List br. 37, 1924., str. 441-444; br. 38, 1924., 460-461; br. 39, 1924., str. 447-480; br. 40, 1924., str. 489-491; br. 41, 1924., str. 503-506.

I. Merz: Najnovija čudesa u Lurdu. Popularno naučna knjžnica »Hrv. kat. narod. saveza«, Zagreb, 1924., 63 str. (Objavljena također u njemačkom prijevodu).

I. Merz: Naša Gospa Lurdska. Glasnik Sv. Ćirila i Metoda, br. 2, 1925., str. 25-26.

I. Merz: Lurd u francuskoj književnosti. Za Vjeru i Dom, br. 1, 1925, 5-7; br. 2, 1925., str. 25- 27; br. 3, 1925., str. 34-38; br. 4, 1925., str. 70-73; br. 5, 1925., str. 108-110; br. 6-8, 1925., str. 140-146.

Poslije rata objavljene su kod nas slijedeće knjige o Lurdu:

Dr. Fra Gašpar Bujas: Kod čudotvorne Majke Božje u Lurdu. Doživljaji, dojmovi, prikazi. Zagreb, 1958., 124 str. (ciklostil)

Franz Werfel: Pjesma o Bernardici. Zagreb, 1970., 507 str. (Romanizirani prikaz Lurda i njegovih događaja. Prijevod s njemačkog.)

Dr. Božo Vuco: Lurd. Nebeska Ukazanja i čudesna ozdravljenja. 2. prošireno izdanje. Makarska, 1974., 216 str.

Paškal Vešara: Lurdska razmatranja za svibanj. Sarajevo. 1958.

Lurdska poruka. Razmatranja za svibanjske pobožnosti. Izd. Trećoreci sv. Franje, Zagreb, 1958.