mnoum je napisao/la: Oldtimer je napisao/la:molitvenik Mateo Crawley- Boevey SS.CC. Sveta Ura, HKD sv. Jeronima
Hvala na ovome, potražit ću ga prvom prilikom.
Zanimalo me zapravo, koji je izvor za obećanja vezana uz molitvu/meditaciju Muke u Getsemaniju.
Nikako ne mogu naći, ni online ni u rl, ni na kojem jeziku, o kojoj se privatnoj objavi radi. Tj. kome?
U molitveniku "Isuse ja se uzdam u Tebe" samo stoji imprimatur (za tekst molitve), i ništa više.
Hm, ima na više mjesta o ovoj pobožnosti na internetu, evo nekoliko tekstova s raznih stranica,mogao si naći opis, kad je nastala, što je to ustvari, i kompletan tekst na stranici Ex Deo ili prebačeno u PDF - na linku na samom kraju - za preuzeti, naravno i ja sam u "Verbum"-a kupio knjigu.
Evo par tekstova, s različitih izvora na internetu:
Sveta Margareta Marija Alacoque
djevica, redovnica,mistika
(1647. - 1690.)
spomendan 16. listopada
Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je čuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude - kako je naziva Jean Ladame - "la confidante du Coeur de Jesus" - pouzdanica Srca Isusova. I to je jedan od razloga da je, budući da je sama iz poslušnosti napisala svoju biografiju, imala poslije smrti toliki broj velikih, svetih i stručnih životopisaca.
Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.
Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: "Hoću da budeš ovdje!" U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.
Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kućne poglavarice; 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca siječnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.
Pod tom prilično prozaičnom patinom krio se ipak jedan velik i neobičan svetački život XVII. stoljeća, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveća glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je počela po nalogu poglavarice pisati, započeše i ona velika viđenja koja će njezino ime učiniti poznatim po cijelome svijetu. Mi ćemo se u ovom prikazu ograničiti na 4 glavna viđenja.
Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene."
Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio "divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao".
Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja Gospodin je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce "okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine."
Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju.
Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao "sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova". I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. "Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni." Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: "Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila." A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.
Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici te dodao: "A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca." Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvećenih osoba, za grijehe nemara i svetogr8a prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u činjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje naročito opravdanje.
Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, već ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovačke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: "Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. "
Počevši od blagdana Svetoga Ivana Evanđeliste, 27. prosinca 1673. Sveta Margareta ima viđenja i prima Poruke Presvetog Srca Isusova. U tom prvom viđenju u samostanskoj kapelici mlada redovnica je vidjela Gospodina Isusa Krista i čula Njegove riječi: “Moje Božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora raširiti. Tebe sam odabrao kao ponor nevjernosti i neznanja da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od Mene.” Viđenja su uslijedila sve do njezine smrti 16.listopada 1690. Svrha ovih viđenja i Poruka je oblikovanje pobožnosti kojom se iskazuje počast Presvetom Srcu Isusovu, simbolu Božanske Ljubavi, te kao bitno ima promicanje žarke ljubavi prema Kristovoj prisutnosti u Euharistiji. Kao što su i glavna viđenja i Poruke Presvetog Srca Isusova bila dok se je Sveta Margareta klanjala pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, tako i glavna primjena pobožnosti prema Srcu Isusovu uključuje Svetu Pričest prvih petaka svakog mjeseca, sveta ura klanjanja u četvrtak uoči prvog petka, te ustanovljenje blagdana Presvetog Srca Isusova (u petak nakon osmine Tijelova). Za ove objave se zauzeo njezin ispovjednik Sveti Klaudije Colombier. Uz to za posebnog zaštitnika i vođu dao joj je sam Spasitelj Svetog Franju Asiškog koji joj se ukazao na svoj blagdan 4.listopada 1686. Isus Krist je tom prilikom objavio Svetoj Margareti, koja je u mladosti bila članica Trećeg reda Svetog Franje, da je Sveti Franjo osobiti ljubitelj Presvetog Srca i da ima izvanrednu moć, da od Njegova Srca isprosi različite milosti. Unatoč bodrenja i potpore Margaretinog ispovjednika Svetog Klaudija Colombiera, viđenja i oblik pobožnosti prema Srcu Isusovu nisu bili službeno potvrđeni za života Svete Margarete, nego tek 75. godina nakon njezine smrti. Po nalogu poglavarice Sveta Margareta je zapisivala viđenja i Poruke vezane uz štovanje Srca Isusova. Teško se razboli Sv. Margareta 9. listopada 1690. Preminula je već 16. listopada. U popis Blaženih je uvrštena 1864. a među Svete 1920. godine.
U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.
Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske.
Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, već 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom učinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeća. Kad su se stišale janzenističke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.
Izvor:
Sveci net
Noćna sveta ura s. Margarete
Sestra Nepomucena Ziggal je nakon više godina o tome pripovijedala s. Gertrudi Neuwirth, s. Angelini Križanič i još nekim drugim sestrama.
Kad se predstojnica s. Margareta vratila iz Algersdorfa, sestre su htjele što prije čuti, kako je riješila problem. Bez oklijevanja je pripovjedila o razgovoru, koji je bio kratak i za njih neuspješan. "Nestale su zadnje nade, jer me časna majka nije ni saslušala, odmahnula je rukom i otišla. Potrčala sam za njom, ali je više nisam našla. Otišla sam i ja. Razišle smo se bez pozdrava."
Na putovanju doma sam razmišljala što sada: istup iz Algersdorfa, kako je savjetovala predsjednica Društva i otac isusovac, koji mi je jasno objasnio način ustanovljenja nove biskupske redovničke zajednice tu u Mariboru.
"Drage sestre, ja ću iz naše zajednice u Algersdorfu istupiti. S pouzdanjem u Božju providnost i Gospu od ružarija, s dozvolom gradačkoga biskupa Zwergera i mariborskoga biskupa dr. Stepišnika, uzet ću na sebe teret ustanovljenja nove družbe. Jer sam svjesna velike nesigurnosti i svoje nemoći, željela bih obavljati molitvu noćnih svetih sati pred blagdan Gospe od ružarija i tražiti za pomoć i rasvjetljenje. Molim vas, sestre, ne ostavite me samu u tjeskobi. Molite sa mnom da ta moja odluka bude po Božjoj volji, na Božju slavu i spasenje duša ovdašnjih zapuštenih mladih". "Naravno, da ćemo moliti s Vama", obećale smo. "Molit ćemo i za sebe da nam Bog pokaže, što trebamo činiti, kako se odlučiti kad dođe čas. Za sebe pak već sada znam (s. Nepomucena) da bez te naše zanemarene djece negdje drugdje u tako uređenoj školi, ne bih mogla biti tako sretna kako sam među ovima. Dok ih umivam, češljam, preoblačim, vidim kako se zadovoljni i sretni ogledaju, ta i za njih se otvara novi sretniji i ljepši život.
Noćne svete ure nismo do tada poznavale. Pitale smo predstojnicu s. Margaretu, kako ćemo raditi i što ćemo moliti. Ona je znala, jer je kao djevojčica uz mamu pred slikom Srca Isusova molila noćni sveti sat kako bi novi majčin brak bio sretan. Kad je bila kod ujaka, pred ulazak u samostan molila je noćni sveti sat."
Poučila nas je: "Svaka molitva je uzdizanje duha k Bogu. Sa čistim, pouzdanja punim srcem se u poniznosti obratila Bogu i njegovoj Majci, s pokorom i svladavanjem, s odricanjem u hrani, piću i spavanju, uključujući i svetu uru. U tim okolnostima, dok ste tako preopterećene dužnostima, ne bi bio preporučljiv post i ostala odricanja, nego se čista savjest dobiva dobrom ispovijedi i odlukom da o našim algerdorfskim sestrama ne ćemo nikada slabo govoriti i ogovarati ih. Uzmimo sve, što je već i što će još u toj stvari doći, kao Božje pripuštanje i plan Božje providnosti, čiji putovi su nam neznani.
Nešto bih vam pak posebno preporučila za stalno, ne samo za sadašnju svetu uru. Ako želite od Boga isprositi uslišanje svojih prošnja, nikada ne molite sa savjesti opterećenom prekršajima protiv ljubavi prema bližnjemu. Isus nas je učio: 'i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim'. Pripazimo na pogreške protiv ljubavi prema bližnjemu, suradnicima, susestri, predstojnici i još tolikima koje susrećemo i nisu po mjeri našega mišljenja i zato im predbacujemo i obračunavamo s njima. Kod toga zaboravljamo da su ti brojni koje osuđujemo, možda Bogu draži, nego mi koje nismo svjesne svoje nečiste unutarnje posude, koju je Isus u času svoga zemaljskoga života osudio.
U osam uvečer, pred blagdan Gospe od ružarija, počele smo dakle s noćnim svetim satima. Preporučile smo Duhu Svetome sebe i svoje molitve upravile Srcu Isusovu. Molile smo izmjenjujući glasno i tiho, krunicu, križni put, litanije, itd. Umetnule smo i čitanje evanđelja. Evanđeoske misli su nam bile poticaj za tihi razgovor s Bogom ili za glasni duhovni razgovor. Sve smo to uključile u srdačne molbe za naše potrebe i planove za budućnost, ovdje u Mariboru ili negdje drugdje, kamo nas Bog pozove za posao koji će nam povjeriti. Uz pouzdanu molitvu dodale smo predanu spremnost: Sve neka se dogodi po planu Božje providnosti."
Nakon nekoliko sati molitve sve nas je obuzeo umor, što je s. Margareta opazila i poslala nas na počinak. Zajedno smo još izmolile molitvu večernjeg prikazanja, koju je vjerojatno sama sastavila (mišljenje je njezinih sestara) te smo je za njezina života molile nakon večernje molitve, a glasi: "Predrago srce Marijino, jer po noći ne mogu hvaliti Boga, molim te, hvali ga ti namjesto mene. Sa svakim otkucajem moga srca prinesi beskrajnu čast presvetom Trojstvu i presvetom Srcu Isusovu. Svaki moj uzdisaj primi kao znak ljubavi prema Tebi i Tvojemu Sinu. Draga Majko, primi me noćas u svoju posebnu zaštitu i blagoslovi me. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."4
Kad bismo ujutro došle u kapelu, našle bismo s. Margaretu s krunicom u ruci. Klečala je sva pognuta pred oltarom. Zajedno smo izmolile jutarnju molitvu i pošle na misu.
Kod doručka bi sestra predstojnica bila posve smirena kao da nije probdjela noć, kao da nije postila o kruhu i vodi te činila razna svladavanja i pokorničke vježbe, što je samo ona znala.
Sada je pred njom bilo mnogo briga i putova kojima je trebala ići. Već je snovala i planirala možebitnu budućnost samostalne družbe, koja će trebati mnogo važnih gospodarskih, te školskih i odgojnih pothvata. Sve će učiniti i nijednu priliku propustiti; molit će sama i s njom njezine dobre sestre, pouzdat će se u Božju providnost koja sve vodi, da bude sve u korist mladima i na Božju slavu.
Za našu s. predstojnicu počela su mnoga putovanja: najprije gradačkom biskupu Zwegeru, s kojim je o svojim stvarima iskreno razgovarala. Biskup Zweger je pokazao veliko razumijevanje za njezin plan, shvatio je njezin položaj i sam je osobno razgovarao s redovničkim starješinstvom u Algersdorfu. Odredio je da sestre koje namjeravaju ostaviti Algersdorg i prijeći u novu družbu u Mariboru, to učine dragovoljno. To se je pod njegovim vodstvom i dogodilo, kako poručuje s. Nepomucena Ziggal.
Ujedno ih je kao gradački ordinarij razriješio svih obveza kojima su se od početka zavjetovale živjeti u algerdorfskoj redovničkoj zajednici.
S. Nepomucena je također sestrama pripovijedala i o potpunoj suglasnosti, koju su u toj važnoj stvari imali sekavsko-gradački biskup Zwerger i lavantinsko-mariborski biskup dr. Stepišnik. Bez zapleta i sporazumno su sav službeni postupak o zakonitom istupanju sestara iz Algersdorfa po tadanjim crkvenim propisima zakonski uredili. Bila je dakle ustanovljena nova družba Školskih sestara u Mariboru.
Neke starije sestre, kao npr. m. Angelina Križanič, s. Regina Gosak, s. Felicita Kalinšek, sestre Neuwirth Brigita, Gertruda i Fabijana, s. Aleksija Erzar i mnoge druge su čak tvrdile, da je gradački biskup bio naklonjen zamisli, kad mu je s. Margareta protumačila potrebu rada za zanemarene mlade, stoga je podupro sestre koje su se željele odijeliti od Algersdorfa.
Preseljenje novoosnovane družbe Školskih sestara u Maribor, neko vrijeme pak otezala je Zemaljska vlada u Grazu. Po tadašnjem zakonu austro-ugarske monarhije, biskupija nije smjela bez dozvole Zemaljske vlade u kojoj se je nalazila, naseliti nikakvu novu crkvenu instituciju. Uglavnom se je taj zakon odnosio na ekonomska pitanja: tko će tu novu crkvenu ustanovu uzdržavati i odgovarati ako bi zbog možebitne kupnje nekretnina učinila dugove, tko će plaćati, jamčiti, itd.
Konačno je Zemaljska vlada u Grazu izdala dozvolu i to na podlozi pismenoga posredovanja mariborskoga ordinarijata i jamstva Društva katoličkih gospođa, kod kojega je to dobrotvorno Društvo, koje će nova ustanova preuzeti - bilo službeno registrirano. S tim je bila otklonjena zadnja prepreka ustanovljenju i preseljenju nove družbe Školskih sestara u Mariboru. Dogodilo se je, kako je zapisao povjesničar dr. Kovačić o biskupu Slomšeku i Društvu katoličkih gospođa, "da se je iz toga Društva rodio zavod Školskih sestara u Mariboru, koji se razgranao u snažno stablo..." (što je u ovim zapisima bilo već spomenuto).
Kad je Zemaljska vlada u Grazu dozvolila preseljenje, odvažna i poduzetna s. Margareta, oslanjajući se na Božju providnost, odmah je počela planirati povećanje Zavoda: kupnju kuće i zemljišta za zidanje veoma potrebnih objekata za školu, učionice i stanarske potrebe s internatom i samostanom za sestre u Mariboru.
Kod toga su "našoj utemeljiteljici s. Margareti", kako je rado običavala reći s. Nepomucena Ziggal, materijalno pomagale dobre gospođe iz Društva, posebno predsjednica gospođa Brandys i grof Brandys s mnogim uslugama i materijalom (prijevozi, radna snaga). Velika dobrotvorka je pak bila i gospođa Schmiderer i mnogi drugi dobročinitelji. Po pripovijedanju tadašnjih sestara sve to nije išlo bez brojnih teških zapleta i protivljenja. Još su bile noćne svete ure, još post o kruhu i vodi, još pokornički pojas i druga pokornička sredstva, te prošnja do carskoga Beča, do češkog Praga i drugdje po cijeloj Štajerskoj od kuda su se već javljale dobre djevojke za kandidatkinje, pomladak za Školske sestre u Mariboru.
Brigu za mladi naraštaj potpuno je preuzela sama utemeljiteljica s. Margareta Pucher. Za sve to je pak bila potrebna pouzdana molitva svete krunice, zato su sto put klicale Gospi od ružarija: "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus, kojega si..."
Kako rado su te prve iskušane sestre molile, kako rado su se pokoravale, ta radilo se o stvaranju njihove nove družbe u Mariboru, koja će poučavati i odgajati djecu radi kojih su se odlučile istupiti iz algersdorfske redovničke zajednice i ostati u veoma siromašnim okolnostima u Mariboru.
---------
4 Ovu molitvu je u Repnjama čuo dr. Franc Kimovec te popravio arhaični slovenski. To prepravljeno večernje predanje nosila sam sa sobom u sve podružnice kamo su me slali, i molile smo je.
‹ S. Margareta nas usmjeruje na novi put gore S božjim blagoslovom u budućnost ›
Izvor:
Noćna Sveta ura s. Margarete
ponedjeljak, 16. lipnja 2014.
BDIJTE I MOLITE - Sveta Getsemanska Ura
Evo dragi čitatelji i štovatelji Presvetoga Srca Isusova jedna zanimljiva knjiga, točnije rečeno molitvenik.
Osnovni podaci:
BDIJTE I MOLITE - Sveta Getsemanska Ura
R.P.Mateo Crawley-Boevoy SS.CC.
HEURE SAINTE
PRIREDIO, IZDAO I ODGOVARA: Fra Roko Tomić, Zagreb Vrbanićeva 35.
UMNOŽENO u samostanu ss. Naše Gospe, Zagreb Primorska 20
Zagreb 1961.
UVOD IZ KNJIGE
Prvi i najvažniji apostolat u pravom smislu, najmoćniji, najplodniji i najviše na dohvatu dušama dobre volje, jest apostolat molitve i žrtve u jedinstvu s umirućim Srcem Isusovim. Tko zna moliti, tko zna s ljubavlju trpjeti, sigurno je apostol.
Ne posvećujem dakle ove SVETE URE samo sjajnoj vojsci onih, koji rade. One su na poseban način namijenjene također, da okrijepe bezbrojne čete nepoznatih uzetih, nijemih, trpećih apostola, koji po ljubavi s Križa hoće i propovijedaju Kraljevstvo Presvetog Srca Isusova.
ADVENIAT REGNUM TUUM!
o. Matej
I. Porijeklo Svete Ure
Pobožnost Svete Ure počinje izravno od objava u Paray-le-Monialu a dosljedno, početak joj je u samom Srcu našega Gospodina.
Sveta Marija Margareta molila je pred izloženim presvetim Sakramentom (1). Gospodin joj se pokazao u svem sjaju i slavi: otkrio je presveto Srce i gorko joj se potužio na nezahvalnost grešnika. "Barem ti me utješi i nadoknadi njihove nezahvalnosti, koliko možeš," dodao je.
I on sam pokazao je svojoj službenici sredstva, kojima se treba poslužiti: česta Pričest, Pričest prvog petka u mjesecu i Sveta Ura.
"Svake noći od četvrtka na petak" reče joj, "učestvovat ćeš u istoj onoj smrtnoj žalosti, koju sam ja osjetio u Maslinskom vrtu. Ta žalost dovest će te, a da ti toga ne ćeš moći razumjeti, u tešku agoniju, težu od same smrti. A da se sa mnom sjediniš, u poniznoj molitvi, koju ja tada usred svojih muka prinosim svome Ocu, ustat ćeš između jedanaeat sati i ponoći, te kroz jedan sat ležati licem prostrta na zemlji, da umiriš božansku srdžbu moleći milosrđe za grešnike; ujedno na neki način nastojati da ublažiš gorčinu, koju sam osjetio, kad su me apostoli napustili, te sam ih morao prekoriti, što nisu mogli jednu uru sa mnom probdjeti. I kroz tu uru činit ćeš, što te budem poučio."
Ne drugom mjestu svetica opet kaže: "On mi zatim reče, da ću svake noći od četvrtka na petak morati ustati u onu uru, koju mi on bude rekao, te izmoliti pet Očenaša i pet Zdravomarija ničice prostrta na zemlji; uz to pet poklonstava, kako me je on naučio, da mu iskažem poštovanje u najvećoj tjeskobi, koju je podnio u noći svoje Muke." (1) Vjerojatno godine 1674. Datum nije nipošto siguran.
II. Povijest Svete Ure
A. SV. MARIJA MARGARETA.- Ona je uvijek bila vjerna ovoj pobožnosti. Majka Greyfié, njena glavarica, piše: "Ne znam, da li vam je poznato, kako je ona još prije, nego je k vama došla, običavala u noći od četvrtka na petak moliti jedan sat, počevši od konca Jutarnje pa do jedanaest sati, Kroz to vrijeme ležala bi licem prostrta na zemlji s raširenim rukama. Samo onda, kad je teže oboljela, zapovjedila sam joj da promijeni položaj, tako da kleči i ruke prekriži na prsima."
Nikakav napor ni trpljenje nisu je mogli u tome spriječiti. Samo u poslušnosti prema poglavarima odustala bi od te pobožnosti. Jer Gospodin joj je rekao: "Ne čini ništa bez onih, koji te vode; vršiš li poslušno ono, što ti je dozvoljeno, sotona te ne će moći prevariti, jer on nema nikakve vlasti nad poslušnima."
"Htjela sam joj to dapače potpuno spriječiti", piše ista Majka Greyfié. "Ona je poslušala zapovijed, ali često puta za vrijeme ovog prekida dolazila je bojažljivo k meni i govorila mi kako joj sa čini, da Gospodinu nije mila ova odviše oštra mjera; bojala se, da će mi to Gospodin uzvratiti na strog i osjetljiv način. Ja sam ipak ostala uporna. Ali radi smrti sestre Quarré, koja je gotovo iznenada umrla od izljeva krvi - a od toga nijedna druga u samostanu nije bolovala - i radi nekih drugih okolnosti, koje su pratile gubitak tako dobre osobe, ja odmah vratim vašoj dragoj pokojnici onaj sat molitve. Jako me progonila misao da je to bila kazna, kojom mi je ona u ime našega Gospodina zaprijetila."
Margareta dakle nastavi sa svojom Svetom Urom. Kažu suvremenice: "Ova draga sestra uvijek je probdjela jedan sat noćne molitve od četvrtka na petak sve do izbora naše časne majke," t.j. majke Lévy de Chateaumorand, koja joj to ponovno zabrani i uz koju je proživjela još samo četiri mjeseca.
B. POSLIJE SVETICE.- Ne može biti sumnje, da je ona svojim ustrajnim primjerom i žarkom revnosti predobila mnoge duše za ovo pobožno bdijenje s božanskim Srcem. U mnogobrojnim redovničkim ustanovama, koje su se posvetile štovanju ovoga božanskog Srca, ta je pobožnost bila u velikoj časti, osobito u Kongregaciji Presvetih Srdaca. Godine 1829. osnuje o. Debroise D.I. u Paray-le-Monialu Bratovštinu Svete Ure, koju Pio VIII. odobri. Taj isti Papa odobrio je 22. prosinca 1829. članovima ove Bratovštine potpun oprost svaki put, kad obave Svetu Uru. Godine 1831, protegne Papa Grgur XVI. ovaj oprost na vjernike svega svijeta uz uvjet, da budu upisani u registre Bratovštine, koja dne 6. travnja 1886. posredovanjem velikog pape Leona XIII. postade Nadbratovština. Otada Pape neprekidno potiču na pobožnost Svete Ure, a 27. ožujka 1911. Sv. Pio X. odobri Nadbratovštini u Paray-le-Monialu veliku povlasticu, da si pridruži sve istoimene bratovštine, da tako i one budu dionice ovih oprosta, koje ona uživa.
III. Duh Svete Ure
Sam Gospodin pokazao je svetoj Mariji Margareti, kakovim duhom teba vršiti ovu pobožnost. Da se o tome osvjedočimo, dovoljno je sjetiti se onoga, što presveto Srce traži od svoje vjerne službenice. Kako smo vidjeli ona mora:
1.) Umiriti srdžbu Božju;
2.) Moliti milosrđe za grešnike;
3.) Nadoknađivati za nemarnost sa strane apostola.
Nije potrebno razglabati značaj supatničke i naknadne ljubavi, koja se sadrži u ta tri čina.
Ne treba se tome ni čuditi, jer je u pobožnosti presvetom Srcu sve usmjereno ovoj samilosnoj ljubavi i ovom duhu zadovoljštine. Da se o tome uvjerimo, dovoljno je ponovno pročitati izvještaj o ukazanjima presvetoga Srca svetici.
Ona kaže: "Drugom zgodom u vrijeme poklada, on mi se pojavi poslije svete Pričesti kao "Ecce Homo", opterećen križem sav pokriven ranama. Odasvud brizgala je njegova božanska krv i on bolno i žalosno reče: "Nema li dakle nikoga koji bi mi se smilovao, koji bi me sažalio i učestvovao u mojoj boli, u mome bijednom stanju, u koje me dovode grešnici, osobito sada?"
I u velikom ukazanju ista tužba:
"Gle ono Srce, koje je ljude toliko ljubilo, da se potpuno iscrplo i istrošilo, da im posvjedoči svoju ljubav. A za hvalu primam najvećim dijelom samo nezahvalnost, s njihovim svetogrđem, hladnoćom i prezirom prema meni u ovom Sakramentu ljubavi. A još me više boli, što se tako vladaju upravo lica, koja su meni posvećena."
Tko je čuo ove gorke tužbe, ove pravedne prijekore Boga, pogrđenog prezirom i zaboravi, ne će se čuditi dubokoj žalosti, koja vlada u ovim Svetim Urama, niti božanskom pozivu, uvijek naglašenom. Mi smo jednostavno donijeli vjerni odjek neiskazanih tužba iz Getsemana i Paray-le-Moniala.
U jednoj i drugoj prigodi kao, da Isus više jeca od ljubavi i tuge, nego što govori, Zato Svetica i kaže: "Kad mi je poslušnost dozvolila ovo - Svetu Uru, ne može se reći, što sam radi toga trpjela. Činilo mi se, da ovo božansko Srce izlijeva u moje srce svu svoju gorčinu, a duša mi je trpjela tako bolnu tjeskobu i agoniju, da sam katkad mislila, da moram izdahnuti."
Ne zaboravimo uostalom na konačni cilj, koji je naš Gospodin postavio štovanju svog božanskog Srca, a taj je pobjeda ovoga presvetog Srca, njegovo Kraljevstvo ljubavi u svijetu. Poslušajmo samoga božanskog Spasitelja:
"Pokazao mi je - kaže svetica - da je ova pobožnost zadnji napor njegove ljubavi. Ovim otkupljenjem iz ljubavi hoće obdariti ljude zadnjih stoljeća, da ih izbavi od vlasti sotone, kojega želi uništiti, da nas dovede slatkoj i slobodnoj vladavini njegove ljubavi; a on će je ustanoviti u srcima sviju, koji budu prigrlili ovu pobožnost."
Na drugom mjestu, svetica piše: "On će vladati unatoč svojim neprijateljima i zagospodarit će srcima, koja on hoće posjedovati: jer je glavna svrha ove pobožnosti obratiti duše njegovoj ljubavi." Ovo proročko i utješno obeŕanje, čije ostvarivanje danomice mi gledamo, stalno se vraća pod njeno pero.
Sveta Ura mora dakle spremiti i utvrditi ovo kraljevstvo presvetog Srca; ona ga doista i sprema, osobito ako se vrši javno i svečano.
Da pomognemo ovaj napor božanskog Srca, da sudjelujemo u njegovoj pobjedi, mi ćemo biti s njime u Svetoj Uri sve dok s njime i po njemu ne dođemo do pobjede ili do smrti. Zato tako često stavljamo u usta vjernih štovatelja ove riječi: "Neka dođe kraljevstvo ljubavi tvoga Srca!" Ovaj poklik mora pružiti Isusu zadovoljštinu za zapuštenost, u kojoj ga stoljećima ostavljaju mnogobrojna nezahvalna djeca njegova Srca...
IV. Kako se obavlja Sveta Ura
1.- Sveta Ura mora biti molitva s razmatranjem. Kažu statuti, da je to pobožnost mislene molitve, ili usmenih molitava, kojima je predmet smrtna borba našega Gospodina u Maslinskom vrtu, da bi se stišala srdžba Božja i t. d. Treba dakle polako izgovarati molitve, koje donosimo, a po prilici trebaju trajati jedan sat, kako je proračunano. To ne smije biti obično čitanje, nego molitva, puna svetih čuvstava i gorljivosti.
Točkice znače samo odsječke molitve i časove tihe sabranosti duše, koja se uživljuje u duboko značenje ove nadnaravno lijepe pobožnosti.
2.- Pobožnost Svete Ure vrši se zajednički ili pojedinačno, u crkvi ili drugdje, u četvrtak navečer, od jedanaest sati do ponoći ili od časa, kad je prema redovnom pravilu Kanonskog Oficija dozvoljeno moliti Jutarnju slijedećeg dana (Grgur XVI. Reskript od 12. prosinca 1836.)
Sveta Ura, kako ju je sam naš Gospodin učio sv. Mariju Margaretu, nije dakle sat običnog klanjanja, koje možemo obaviti u koji god dan ili sat, nego se može i mora vršiti samo u četvrtak navečer. Najsavršenije bi bilo posvetiti joj vrijeme od jedanaest sati do ponoći. Ali da se ova sveta pobožnost olakša i da ona bude na dohvat svim vjernicima, sv. Crkva dopušta, da se ona drži prije, kako je već rečeno. Može se dakle obavljati uvijek od 16 sati pa dalje, pa i od 14 sati u najduljim danima godine. Prije samog početka dobro će biti odrediti posebnu nakanu, za koju je želimo prikazati.
3.- Da dobijemo oprost vezan uz vršenje Svete Ure, treba se upisati u Nadbratovštinu Svete Ure. U tu svrhu dovoljno je poslati vlastito ime i prezime samostanu Pohođenja u Paray-le-Monial (Laone-et-Loire) ili kojoj pridruženoj Bratovštini. Ovim upisom nikako se ne obvezujemo, da ćemo Svetu Uru držati svaki tjedan, pa ni svaki mjesec. Ali vjerni članovi društva Presvetog Srca i članovi obitelji posvećenih Presvetom Srcu, smatrat će svojom časti, da je drže redovito barem uoči prvog petka, ako je pak moguće i svakog tjedna, kako je činila i Svetica.
Osobe, koje ne mogu poći podnožju tabernakula, moći će održati Uru kod kuće pred slikom presvetog Srca Isusova.
U zajednicama, penzionatima, ustanovama i t. d. može se ona lakše obaviti uveče pred izloženim Otajstvom, ako to biskupska vlast dozvoli.
Treba spomenuti, da redovničke zajednice imaju povlasticu skupnog upisa i time su uključeni svi njihovi sadanji i budući članovi. Ipak svaki redovnik ili redovnica dobiva oprost samo onaj dan, kad osobno vrši Svetu Uru. To je povlastica samostana; svjetovnjaci ne mogu biti nikada bez vlastitog znanja upisani.
4.- Članovi Svete Ure mogu dobiti potpun oprost, koji mogu primijeniti za duše u čistilištu, kadgod obave Svetu Uru, i to uz obične uvjete: ispovijed u osmini, pa i u dva tjedna, gdje je to dozvoljeno; pričest u četvrtak ili petak, molitva prema nakani Svetog Oca u kojoj crkvi ili javnoj kapeli.
Za one, koji žive u zajednicama, dozvolom Ordinarija ta crkva može biti njihova kapela, u kojoj mogu udovoljiti obavezi slušanja sv. Mise, osim ako ta kuća nema crkvu ili javnu kapelu. Tu povlasticu uživaju i sve osobe, koje stanuju u toj kući kao posluga i slično.
5.- Još jednu riječ u vezi s načinom obdržavanja ove pobožnosti. U ovim Svetim Urama predočujemo presveto Srce često puta kao da sada trpi strahotu agonije, kao da ga zločini grešnika sada zlostavljaju i zadaju mu rane. To ne znači, da naša zlodjela: naši grijesi mogu još sada udarati našega Gospodina. Poslije svoga slavnog uskrsnuća Isus nije više podložan trpljenju; smrt sa svojim posljedicama nema više vlasti nad njim. "Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, smrt više ne vlada nad njime" - (Rim. VI,9), jer on je svojom bolnom smrti svladao smrt kao kaznu za grijehe. "Po jednom čovjeku uđe na svijet grijeh i po grijehu smrt" (Rimlj. V,12). On je u presvetom Sakramentu, kakav je na nebu, slavan, slobodan od trpljenja, uživajući zauvijek i svakog časa nagradu za svoja otkupiteljska djela. "Prinesavši jedanput žrtvu za grijehe, zauvijek sjedne s desne strane Boga" - (Žid. X, 12). Uostalom i čudesan način, kojim je nazočan pod Sakramentalnim prilikama, dovoljan bi bio, da ga izbavi od naših napadaja i naših zločinačkih pokušaja.
Zašto onda tako govorimo? Jer tako govori sam naš Gospodin gotovo u svim svojim ukazanjima svetici. Jer tako radi, kad se pokazuje i svetoj Gertrudi i drugim prijateljima svog Srca. Jer je za vrijeme strašne smrtne muke u Maslinskom vrtu, - "Jer je bio u smrtnoj stisci, molio se usrdnije" (Luka 22,43) - i kroz čitavu muku njegovo je Srce doista krvarilo pod udarcima, što mu ih prouzročiše naši grijesi. On je sve predvidio, sve shvatio, sve proniknuo, i to ga je ražalostilo do smrti: "Žalosna je duša moja do smrti" - (Mat. XXVI,38). I radi te tužne vizije ronio je krvave suze, "I njegov je znoj bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju" (Luka XXII,44).
Dodajmo odmah, da je on također predvidio sve naše zadovoljštine, sva naša kreposna djela utjehe i naknade. Napokon, jer su naši sadanji grijesi pravi zločinački napori, da ranimo i probodemo preljubezno Srce našega kralja ljubavi. Što ga naši grijesi ne dosižu, to ne ovisi o nama.
Nisu li dakle naši zločini i naša nezahvalnost taj pravi uzrok njegova trpljenja i njegove okrutne smrti, razlog, da on govori na ovaj način, tako prikladan našoj bijednoj naravi, dapače tako potreban, da naša tjelesna srca gane i privuče? "Nema li koga, da mi se smiluje, da me sažali i da učestvuje u mojoj boli i bijednom stanju, u koje me dovode grijesi osobito sada?"
V. Zaključak
Svećenici i redovnici i svi apostoli božanskog Srca neka se sjećaju dakle dubokog značenja i divnog djelovanja ove pobožnosti. Svetica kaže: "Najveće milosti primila sam od njegove dobrote u svetoj Pričesti i u noći, naročito od četvrtka na petak, kad su te milosti bile osobito neiskazane." I neka ne zaborave obećanja presvetog Srca u korist njegovih apostola: "Mislim, čini mi se, da mi je dao ugledati mnoga imena, u njegovo Srce upisana snagom njihove želje, da ga štuju, i zato on ne će nikada dozvoliti, da otud budu izbrisana."
Neka dakle bude mnogo apostola, mnogo duša, koje će, posvećene ovom ljubavlju, moći uskliknuti zajedno s velikom pouzdanicom presvetog Srca:
"O predarežljivo Srce, budi sve naše blago i naša punina. Ne dopusti, da budem lišena dovijeka te ljubiti. Ginem od želje, da se s tobom sjedinim, da te posjedujem, da zaronim u tebe, da živim samo po tebi, koji si moje utočište zauvijek... Da živim samo u tebi i za tebe. Budi dakle moj život, moja ljubav, moje sve."
MOJ KOMENTAR:
Cijelu knjigu možete
OVDJE Ili knjigu možete u PDF formatu preuzeti
OVDJE ili u
PDF KATOLIČKOJ KNJIŽNICI naći na internetu..
Izvor:
Tradicionalna latinska misa
Portal
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)
