Pashalna duhovnost Krvi Kristove

Danas želimo započeti razmatrati tzv. „Sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove“. Što je to? Ovih sedam stupnjeva možemo usporediti s ljestvama ili stepenicama. Stepenice nam pomažu popeti se gore ili sići dolje. Također te stepenice, tih sedam stupnjeva nam pomažu ući u dubinu duhovnosti Krvi Kristove, a ti stupnjevi su:

Da bi sigurno ušli u dubinu duhovnosti Isusove Krvi trebamo ići polako korak po korak ovim stepenicama. Ne valja preskakivati stepenice, ne isplati se, jer svaka stepenica ima svoje značenje. Danas ćemo stati na prvu stepenicu i kroz sljedeće brojeve Živog Kaleža ići ćemo dalje.

Da bi mogli štovati Krv Kristovu, razgovarati s Njom, ljubiti je itd., moramo je najprije otkriti i upoznati. Što je to Krv Kristova?

U stvari kad god govorimo o Krvi Kristovoj ne mislimo samo na Njeno prolijevanje. Kad govorimo o Krvi Kristovoj imamo uvijek na umu cijelog Isusa koji je prolio svoju Krv za nas i koji je uskrsnuo. Da bismo upoznali značenje Krvi Kristove trebamo razumjeti da nam je kroz prolijevanje Svoje Krvi, Isus želio nešto reći. Nije to slučajno da je Bog izabrao taj znak. Može se reći da je Krv Kristova poseban „jezik“ kojim je On nama progovorio. Isus je prolio svoju Krv da bi ne samo riječima, nego i činom pokazao koliko nas voli i koliko voli svog Oca.

A sada se podsjetimo gdje možemo danas pronaći Krv Kristovu? Gdje ju možemo otkriti? Prvi način; možemo je pronaći u sakramentima. Posebno se je primjećuje u sakramentima sv. Euharistije i sv. Ispovijedi, ali prisutna je i u svakom sakramentu, jer su svi sakramenti plod Isusove prolivene Krvi. Govorimo da su sakramenti rođeni u otvorenom Isusovom boku.

Drugi način na koji je Isusova Krv prisutna u današnjem svijetu je Božja Riječ. Origen je rekao: „Govorimo da pijemo Krv Kristovu ne samo u sakramentalnom obredu nego i tada kada primamo Njegove riječi u kojima je život.“ Dakle čitajući, razmatrajući, Božju Riječ, primamo također i Krv Kristovu.

Postoji još treći način prisutnosti Krvi Kristove u današnjim svijetu, a to je mistično-univerzalna prisutnost. To je prisutnost Krvi uskrslog Krista koja prožima i spaja cijeli svemir.

Krv Uskrslog, koja svojom mističnom prisutnošću prožima cijeli svemir, prije svega susrećemo u patnji. Zašto? Jer, kad je Isus na križu prolio Svoju Krv, kako bi čovječanstvo obdario Božjom ljubavlju i životom, tada je u Njoj oprao svu patnju svijeta, svaki grijeh i pad, svaku nepravdu, samoću, sumnju, poraz… U žrtvi života, ostvarenoj u krvnoj žrtvi na križu posvetio je čitav svijet svojom novom Božanskom prisutnošću. Od Kristove smrti i uskrsnuća, od trenutka poraza grijeha kad je patnja postala izraz Božje ljubavi, smrt, grijeh i patnja imaju novo značenje. Postali su vjesnici i nosioci života jer su bili uronjeni u Krv Kristovu.

I tu mogu reći da sam to iskusio posebno za vrijeme teške bolesti. Kada sam bio jako bolestan i nisam razumio smisao svega toga što se događa, a bolest je trajala duže vrijeme, bilo mi ju je dosta teško podnositi. Nisam imao mira, nisam znao smisao svega toga što se sa mnom događa. I baš u to vrijeme kroz duhovne vježbe i duhovno štivo upoznao sam da je Krv Kristova prisutna u svakoj patnji. I kada su došli trenuci boli, kroz vjeru sam pokušavao gledati na tu bol i posvjestiti sebi: sada je u meni posebno prisutna Krv Kristova - to znači Isus. Sada je On još bliže meni nego kad ne trpim. Sada u toj boli imam s Njim posebnu vezu - bliskost. Nisam tako blizu Njega kada me ne boli, kada ne trpim. Od tog trenutka nešto se promijenilo u proživljavanju bolesti. Na drugi način doživljavao sam svoju bolest. Znao sam da moja bol nije isprazna, tamo je posebno prisutna Krv Kristova, posebno sam blizu Isusu koji pati. Nakon nekog vremena do tog stupnja se promijenio moj način podnošenja svog stanja da kada nisam trpio nešto mi je nedostajalo, kao da je vrijeme bez trpljenja bilo manje korisno. Kao da je Bog bio dalje od mene kada nisam patio. Imao sam više mira, doživio sam istinitost ovih riječi: „Gdje god naiđemo na tjelesnu ili duhovnu bol, nepravdu ili grijeh, kad god stojimo ispred bolnog pitanja „zašto?“ - svugdje susrećemo Krista u Njegovoj Krvi. Ta Spasiteljeva Krv, koja u Uskrslom prožima cijeli svemir, u patnji svijeta pronalazi tabernakul, mjesto susreta s čovjekom, i adoraciju. Tada snagom vjere, nade i ljubavi želi prožimati naš život, da ga očisti i pobožanstveni. Patnja, kao posuda koja drži Krv Kristovu, dobiva u svijetlu vjere novu, neizmjernu vrijednost. Mijenja čovjekov život, oslobađa ga, daje mu radost i istinski mir.“ (Živi Kalež br. 29, s. 4)

Gledajući očima vjere možemo također pronaći Isusovu Krv u trpljenju drugoga. Želim dati jedan primjer - jedno iskustvo časne sestre koja je sudjelovala zajedno s Misionarima Krvi Kristove u misijama u jednoj župi. Ta sestra piše ovako:

„Dogodilo se to za vrijeme misije u jednoj župi. Jedno prije podne došla je u župni dvor neka gospođa tražeći svećenika koji bi mogao doći k njezinom bolesnom mužu, ispovjediti ga i pričestiti. Zapisala sam prezime i obećala sam da će svećenik doći poslije podne. Trenutak poslije osjetila sam da bi trebala tamo poći, čak ako i ne bi bilo nekoga tko bi mogao ići sa mnom. Iz razgovora s tom gospođom nisam razumjela želi li se muž ispovijediti ili je njoj više stalo do toga da dođe svećenik. Nisam znala kako se ponašati kad dođem kod njih, o čemu razgovarati.

Kad smo ušli u kuću ugledala sam tamnu, bijednu sobu i čovjeka koji sjedi za stolom. Bio je vrlo bolestan. Imao je kvrgu na vratu i valjda je nedavno bio operiran. Vidjelo se da je vrlo slab. Sjela sam pokraj njega i počela sam pitati obične stvari - o djeci, unucima, ne znajući treba li uopće dirati temu vjere. I ovdje su započele teškoće (nisam znala dobro hrvatski jezik). Znala sam postaviti pitanje, ali vrlo malo sam razumjela od onoga što mi je pričao. Zbog svoje bolesti govorio je jako tiho. Samo u nekim trenucima razumjela sam da mi priča o svojoj bolesti i o obitelji. Trenutak poslije u dvorištu je njegov sin uključio miješalicu za beton. Onda ne samo da nisam razumjela, već više nisam uopće mogla ni čuti što govori. Znala sam da ono što trebam sada raditi je gledati na Krv Kristovu u tom čovjeku. Nije važno razumijem li ono što govori ili ne razumijem. Taj se čovjek zagledao u mene kada je pričao i znala sam da je za njega važno da ga netko sluša. Nastojala sam slušati i svjesno gledati u njega i vidjeti Krv Kristovu u njemu. Znala sam da je to jedina stvar koju mogu u tom trenutku učiniti. Pri kraju razgovora on je još upitao jesam li nešto shvatila. Odgovorila sam da sam razumjela malo i skupila sam hrabrosti još nešto reći.

Zamolila sam ga da bi nam mogao pomoći u misijama kroz svoje trpljenje i bolest tako da to preda Bogu na tu nakanu i na takav način se uključi u naše misije. Bila sam jako iznenađena njegovim odgovorom. Rekao je da zna da trpljenje treba predati i da nastoji to raditi. To je bio za mene najveći plod tog razgovora. Usprkos tome da se nismo mogli dobro sporazumjeti, ipak smo se u onom što je najvažnije uspjeli razumjeti. Iskusila sam da gledajući na Krv Kristovu, mogu vidjeti i razumjeti ono što mi se čini neshvatljivo i nemoguće.“ (A. K.)

Osim toga da Krv Kristovu mogu primijetiti u mom trpljenju ili trpljenju drugoga, Ona je i prisutna u patnji koja dolazi zbog grijeha ili nepravde, jer je Isus zaronio u Svoju Krv svaki grijeh i nepravednost. Tu želim iznijeti iskustvo jednog člana naše zajednice koji se našao u takvoj situaciji:

„Poslije smrti moje punice, punac je odlučio odjaviti svog sina iz stana u kojem je stanovao trideset dvije godine, tumačeći to, da on već ima šezdeset godina i treba mir, a sin dolazi pijan i čini mu nered. Pokušavao sam ga uvjeriti da ne čini to, jer je to nepravda prema sinu. Znao sam da ono što je govorio punac nije do kraja istina. Poslije nekoliko dana saznao sam da je punac učinio tako, kako je htio, i moj šogor je izgubio stan. Bio sam šokiran da se to pravno moglo dogoditi, da se moglo odjaviti šogora, ne pitajući ga je li se i on slaže s tom odlukom. Za to vrijeme prihvatio sam šogora u svoj stan, i za vrijeme svog slobodnog vremena, išao sam od ureda do ureda, pokušavajući riješiti taj problem. Konačno sam u uredima dokazao da je prekršen zakon i da je odluka načinila nepravdu mojem šogoru.

Za vrijeme jedne od tih mojih šetnji, hodajući ulicom zajedno s mojim šogorom, primijetili smo mojega punca kako ide u našem smjeru i zaustavivši se pred nama započeo me vrijeđati zamjerajući mi da se miješam u tuđe stvari. Njegovo ponašanje bilo je svakog trenutka sve više i više nametljivo. Vidjevši da nije moguć nikakav razgovor, mi smo otišli. Punac je išao za nama u razmaku od dvadeset metara i dalje vičući i još više me psujući. Bio sam svjestan da su oko nas ljudi koji nas gledaju i slušaju. U jednom trenutku htio sam se vratiti i fizički odgovoriti na njegove psovke, ali tada sam se podsjetio na Riječ života: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“. (Mk 13,13). I neovisno o tome da je punac još vikao za nama s velikim mirom u srcu išao sam dalje ne razmišljajući više što će ljudi misliti.

Prestao sam razmišljati o osveti. Razmišljao sam u tom trenutku o Isusu kojeg su bičevali. Posvijestio sam si da u ovoj situaciji Isus najviše trpi u mom puncu. Osjetio sam Isusovu blizinu, započeo sam se moliti, bio sam sretan da opet mogu dati svoju kapljicu krvi.“ (J. S.)

Ako želimo doživjeti to iskustvo u našem životu moramo naučiti pronalaziti, uzimati i primati Boga u ovom svijetu, u svakodnevnom životu, u različitim situacijama, također u teškim i vrlo žalosnim. Na primjer hodajući ulicom može se vidjeti kako ljudi neozbiljno i neodgovorno voze automobile. Vidi se često nedostatak kulture, nasilje... Susrećući se sa svim time na ulici, u školi, na poslu, čovjek se u prvom trenutku obeshrabri i izgubi volju. Naše umijeće se oslanja na to da se učimo otkrivati Boga u poteškoćama, u žalosnim trenucima jer je Krv Kristova prisutna tamo na otajstveni način. Krv Kristova nadalje teče, prolijeva se iz svih rana svijeta. Ove rane nisu još Krv Kristova (i treba učiniti sve da bi ih zaliječili!) - ali ove rane su za nas uvijek prilika vidjeti, iskusiti, primijetiti Krv Kristovu.

Vidjeti u tim trenucima samo nešto teško i bježati - to je prelako. Zatvoriti se negdje i biti svet u samoći - to nije naš put. Mi možemo svjesno u ovim trenucima susresti Boga, susresti Krv Kristovu. Na žalost, često ova Krv nije primijećena.

Možemo to usporediti s time da prije nekoliko tisuća godina ljudi nisu znali kakva energija je skrivena u ugljenu koji se nalazi u zemlji. Tek kasnije se otkrilo koliko se energije dobiva kada ugljen izgara. Kako je dobro zimi imati nekoliko tona ugljena u podrumu! Tako je i s drugim izvorima energije: uljem, zemnim plinom itd. Kakva je sreća ako neka država otkrije da ima takva nalazišta! Mi možemo otkriti takva duhovna 'nalazišta’ u Krvi Kristovoj koja je prisutna u ranama svijeta.

I to je naša zadaća na tom prvom stupnju duhovnosti Krvi Kristove: učiti pronalaziti, otkrivati i upoznati Krv Kristovu prisutnu ne samo u sakramentima, nego također u ranama današnjeg svijeta, oko nas, u ranama našeg života, ranama naše obitelji.“ Gledajući vjerom na tu Krv naći ćemo više snage i smisla ove patnje. Neka nam sam Isus pomogne bolje upoznavati, otkrivati i primjećivati tu Krv u našem životu i oko nas.

U ovoj temi iskoristio sam odlomke predavanja P. Winfrieda Wermtera iz knjige „Postati Krv“ (s.11-12) i Živog Kaleža br. 29, s. 4

Iskustvo vezano na temu „Otkriti - upoznati Krv Kristovu“

Želim ispričati jednostavan događaj koji je za mene bio iskustvo snage Krvi Kristove i njezinog utjecaja na promjenu mojega pogleda i mišljenja.

U kolovozu (kada su putovali mnogi ljudi) vraćala sam se vlakom kući. Sa mnom su još bile dvije osobe, za koje sam se morala brinuti. Vlak je bio prepun i cjeli put smo stajali doslovno na jednoj nozi. Putovali smo cjelu noć stojeći. Nakon cjelonoćnog putovanja vlakom razmišljali smo samo o tome da što prije dođemo kući. Ipak smo morali duže čekati autobus kojim smo se trebali voziti još trideset i pet kilometara. Ušli smo u autobus koji je također bio prepun ljudi. Uz velike poteškoće sam se progurala do vozača kako bih kupila kartu do našeg sela. Vozač je rekao da se ne zaustavlja u našem selu, nego ćemo morati ići do mjesta koje je nekoliko kilometara dalje. Za nas je to značilo da ćemo se ili morati vraćati nekoliko kilometara pješice s torbama ili čekati još jedan autobus. Bili smo jako umorni i zato sam molila vozača da se zaustavi u našem selu. Rekla sam kako smo imali težak put, ali je njegov odgovor ipak bilo hladno i odlučno „NE“. Ponovila sam molbu, ali bez rezultata. Zbog gužve i prtljage nisam se mogla vratiti na drugi kraj autobusa, gdje su bile osobe s kojima sam putovala. Dakle, stajala sam odmah pokraj vozača i sa strane sam gledala njegovo lice. Nisam imala dobar stav u srcu prema njemu. Mislila sam da je nehuman, loš, čak mi se u tom trenutku činio posebno ružan, nesimpatičan.

Za trenutak sam razmotrila to što mislim... borila sam se sa sobom, s umorom, mrzovoljom i žalošću. Podsjetila sam se Riječi Života. Gledajući dalje na lice ovog čovjeka sve više i više sam postala svjesna da je za njega, kao i za mene, kao i za svakoga Isus prolio Svoju Krv, da u Božjim očima on ima veliku vrijednost. Mislila sam također da je možda i za njega ovaj dan bio jako težak kao i za mene, možda je jako umoran, ta u njemu je prisutna Krv Kristova. Gledajući dalje na njegovo lice sa divljenjem sam pronalazila u njegovom licu nešto što me podsjećalo na Krista. Nikada do kraja života neću zaboraviti taj dojam.

Upravo smo se približavali našem selu. Vozač se prema meni okrenuo i nešto me pitao. Ton njegovog glasa bio je potpuno drugačiji nego na početku. Bio je miran i ljubazan. Trenutak smo razgovarali i uopće se nisam začudila kada se autobus zaustavio u našem selu. Ostala mi je samo zamišljenost nad riječima koje sam dobila za geslo za cijelu ovu godinu: „Krv Kristova je jača!“ (usp. Heb 12,24) (T.C.)

U starozavjetnom vremenu postojao je običaj da svjedok na sudu priseže riječima: „daj slavu Jahvi“ (Još 7, 19). Isto su se tako i farizeji, u želji da saznaju istinu, obratili slijepcu kojeg je Isus izliječio (Iv 9, 24). Istina, dostojanstvo i čast međusobno su vrlo usko povezani. Tko želi Boga častiti mora govoriti istinu.

Istina ostaje ono što jest samo u cjelini. Tko zbog straha, udobnosti ili zanemarivanja taji dio istine postaje nevjerodostojan. Pola istine može biti laž.

Kad smo u svjetlu vjere prepoznali različite načine prisutnosti Krvi Kristove u svijetu ne možemo ostati ravnodušni prema Njoj. Posljedica svjesnosti te činjenice je valjani odgovor. Najprije se radi o tome da se ne zaboravi, ne prešuti, ne uguši u sebi istina o prisutnosti Krvi Kristove. Načelni način štovanja Krvi Kristove je produbljivanje i ispovijedanje te istine u nauku i životu.

2. Poštivanje kao bit štovanja

U svakoj Euharistiji svećenik podiže kalež spasenja na spomen Kristova djela, koje se uvijek iznova uprisutnjuje. Crkva, poslušna Gospodinu, neprekidno podjeljuje sakramente i tako prenosi bujicu milosti koja proizlazi iz Krvi Kristove. Mnoge su se redovničke zajednice i družbe posvetile Krvi Kristovoj i šire molitve i pobožnost na čast „Cijene našeg spasenja“. Mnoga svetišta Krvi Kristove svjedoci su zahvalnosti i pouzdanja hodočasničkog Božjeg naroda.

Svi ovi liturgijski znakovi i izrazi pobožnosti imaju veliku vrijednost ako se izvršavaju u doličnom raspoloženju. Ne mogu zaobići ono što je najvažnije. Vrhunac pobožnosti prema Krvi Kristovoj ne može biti, na primjer, samo njegovanje i podržavanje svojih običaja i obreda. Tu se radi o doličnom životnom odgovoru koji je plod susreta s Bogom u Spasiteljevoj Krvi.

Kad se Mojsije u pustinji, opčinjen gorućim grmom, htio približiti morao je najprije skinuti obuću, jer je mjesto na kojem je stajao posvetila posebna Božja blizina. Prije nego što je čuo Gospodinove riječi i naredbe, morao je iskazati čast.

Pošto smo u vjeri prepoznali različite načine Božjeg bivovanja, raspoloženje za odavanje časti i poštivanje Božje prisutnosti u Krvi Kristovoj sačinjavaju naš prvi odgovor. Sveto pismo na različitim mjestima izričito ponavlja da je strah Božji prvi korak, pa čak i uvjet, za mudrost i spoznaju. Taj isti strah i poštivanje daju posebnu vrijednost i vjerodostojno dostojanstvo molitvama i svečanostima u čast Krvi Kristove. Bez poštivanja, koje bismo mi ljudi trebali iskazivati i svojim vanjskim stavovima, liturgijske i izvan liturgijske svečanosti gube svoj smisao. Postaju teret i na kraju postižu suprotno od namjeravanog rezultata: umjesto da budu izraz časti i želje obradovati Boga, postaju izraz sramote. Umjesto da izgrađuju i učvršćuju vjeru, oni je uništavaju.

3. Poštivanje bližnjega

Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku. Naravno da se naše poštivanje prema bolesniku neće očitovati u liturgijskim znakovima! Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.

Sjajan primjer poštivanja čovjeka koji je opterećen krivnjom i koji je pao, daje nam papa Ivan Pavao II. u svome govoru zatvorenicima u Papudi. Papa je poznavao problematiku slušatelja. Unatoč tome tretirao ih je jednako, bez pretvaranja i glume, s dubokim vjerskim uvjerenjem. Zahvaljujući tome može reći: „Susrećem u vama ljude koji su otkupljeni, za koje je Krist prolio Krv…“ Nadalje Sveti Otac objašnjava značenje Krvi Kristove kao znak Božje ljubavi prema njima i čitavom čovječanstvu. Na kraju podsjeća da je Krv Kristova izvor veće radosti od one koju može dati svijet, jer čovjeka osposobljava za ljubav i daje mu snagu za početak novog života.

Tako tumačeći Krv Kristovu Papa je pokazao gdje leže nedostaci i poteškoće u životu zatvorenika. Rekao je to potičući i izgrađujući, a ne osuđujući ili demaskirajući. Mogao je početi od temeljne vrijednosti u životu tih nesretnih ljudi - od činjenice da su kao otkupljeni trajno obilježeni Kristovom Krvlju. To im dostojanstvo nitko ne može oduzeti niti uništiti, pa ga čak ni sami nisu u stanju odbaciti. Otkupljenje Krvlju Kristovom sadrži najdublji razlog poštivanja svakog čovjeka - pa makar nešto i skrivio.

Tema „Štovati Krv Kristovu“ autorstvo je p. Winfrieda Wermtera

Iskustva vezana na temu „Štovati Krv Kristovu“

Kako smo već čuli u temi "Štovati Krv Kristovu": "Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku.... Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno." Primjer toga možemo naći u iskustvima koja donosimo u daljnjem tekstu.

U obitelji

Bila je nedjelja i u našem domu su bili gosti. Nakon ručka započeo se razgovor o problemima današnjeg svijeta i uzrocima takvog stanja. Naknadno sam se uključila u razgovor i čula kako moj suprug iznosi svoje mišljenje o temi, s kojom sam otprije bila upoznata i za koje sam znala da se negativno odnosi prema Crkvi i Isusu Kristu. Tijekom razgovora iznijela sam svoje mišljenje i negirala misli autora koji je napisao svoje viđenje problema, a s čijim se mišljenjem moj suprug u svemu i potpuno slagao. Ovdje moram reći da sam prije nekoliko godina pročitala sve te knjige, nisam se prije početka čitanja posebno zaštitila, a rezultat je bio prava katastrofa...tijekom otprilike 3 godine ja sam trpjela od problema poljuljane vjere u Isusa Krista. Sada sam mislila na našu kćer, koja je mlada u vjeri. Znala sam da će se jednom otvoriti taj razgovor, jer kontakt je blizak - radi se o njenom ocu. U sebi sam tiho zazivala Krv Kristovu i osjećala veliku zaštitu. S gostima sam na nekoliko sati izašla. U međuvremenu suprug je dao kćerki knjige da pročita neke izabrane ulomke. Kad sam se vratila, ona se spremala za diskusiju s njim. Ostavila sam ih same i nakon dosta vremena kćer je došla vidno uzbuđena i rekla mi da jednostavno ništa što mu je govorila nije ulazilo u njega kao da se ispriječio između njih neprobojan zid. Na kraju je zaplakala i rekla: Odreći ću se Isusa ako On ne obrati mog oca! Sve me jako boljelo. Njezina patnja, njegova patnja, nemoć nas kršćana da živimo do kraja Božje poslanje...

Ostala sam neko vrijeme sama da saberem misli. Bila sam na rubu da se jako naljutim na supruga - mogao je šutjeti i ostaviti da njena vjera raste u miru. I sama sam tijekom godina umorna od tereta tog razjedinjenja među nama. Mislila sam neću negodovati, najbolje da zašutim i ne razgovaram na dugo vrijeme s njim... Onda je kao svjetlo došla propovijed svećenika koju sam čula o tome kako je Krv Kristova snažno prisutna svuda gdje je patnja, grijeh, sablazan... „Poštivati Krv Kristovu!“ Također sam se podsjetila na Riječ života „Ljubi bližnjega svoga...“ Odmah su u mojoj duši počele teći riječi opravdanja za mog supruga: ne neću se svađati s njim, on zna dobro moje mišljenje o tome, neću ga mučiti ni svojom šutnjom, jer on zapravo traga za istinom. Nikad nije nametao svoje mišljenje niti prvi započinjao o tome osim ako ga je netko pitao... Dok sam tako mislila ušao je u kuhinju i na njegovom licu vidjela sam tragove umora, očekivao je moju burnu reakciju. Osjetila sam samilost...samo sam ga ljubazno nešto upitala kao da se ništa nije dogodilo, poslužila odmah večerom... Rekla sam Isusu - „Ne mogu tu učiniti baš ništa osim ljubiti svog supruga. Isuse, sve Tebi predajem u ruke.“ Preplavio me mir i sigurnost... Bog će u svoje vrijeme djelovati.

Lice mog supruga se odmah razvedrilo. Taj je mir prešao i na našu kćer... (A.H.)

U vlaku

Bilo je to u siječnju, zima je bila jako snježna i oštra. Kolega iz Zajednice Krvi Kristove poslao mi je nenadano pozivnicu da prisustvujem njegovoj prisezi u vojsci gdje je služio. Uopće nisam imala želju ići. Baš sam bila u Čenstohovi u Misijskoj kući gdje sam se vrlo dobro osjećala i najradije bih odustala. Braća i sestre su mi ipak savjetovali da bih trebala ići. Misleći na Riječ Života „Krv Kristova“ krenula sam na put.

Kako sam i pretpostavljala, pola Poljske uputilo se u to vrijeme u taj grad. Nisam ušla u vlak nego sam bila unesena u mnoštvu, a kasnije sam bila od jednog snažnog muškarca laktom pritisnuta uz prozor. Neugodni zadah, poteškoće pri najmanjim pokušaju promjene položaja, svađe živčanih ljudi... To je trajalo cijelu noć. U ranu zoru sam bila toliko premorena da sam skoro počela plakati. Ipak sam nekako izdržala. Kasnije, kako je to uobičajeno na prisezi - nekoliko smo sati stajali na hladnoći, a nakon toga smo dobili vrlo skroman obrok. Napokon je kolega dobio izlaz iz vojarne i trenutak poslije smo otišli kod znanaca.

Dan je brzo prošao - najvažnije je da se moj kolega mogao osjećati jedno sa Zajednicom. Kasnije opet u vlaku. Povijest se ponovila. Bila sam unesena u vlak na hodnik i nisam se mogla uopće micati. „No, da“ - očajno sam pomislila - „neću moći već drugu noć za redom izdržati!“ Osim toga baš u odjeljku tik uz mene sjedila je grupa mladih - dosta pripitih. S njima je sjedila i jedna djevojka. Teško mi je opisati njihovo ponašanje - vulgarne psovke, vicevi koji nisu za ponavljanje, agresija. Prestizali su se u psovkama kao da se natječu. Svi su bili preneraženi njihovom velikom sigurnosti u same sebe koja je tako očito iz njih izvirala. I nitko nije reagirao. Iako su u svojem odjeljku imali jedno slobodno mjesto, gdje su se ugodno smjestili, u cijeloj toj gužvi nitko od ljudi nije pokušao sjesti u njihov odjeljak.

Stajala sam točno nasuprot otvorenih vrata njihovog odjeljka. Bojala sam se i nisam znala što raditi. Noge su me boljele i spavalo mi se. I tada sam na te mlade ljude odjednom pogledala, ne više s odbojnošću već s tugom. Započela sam za njih moliti Krunicu Krvi Kristove, i pomislih, pa Isus je također i za njih trpio. Na žalost, baš su me u tom trenutku momci primijetili i započele su neprimjerene šale na moj račun. Najviše im je smetalo moje bijelo krzno, kasnije kosa, naočale, izgled uopće. Počeli su me gurati, navlačiti za to jadno krzno itd. Trajalo je to možda sat vremena. U vlaku je bilo sve više vruće... Na kraju jedan od njih počeo je pitati za vodu. Nitko od njih nije imao ništa za piće. Momak koji je sjedio najbliže vratima i koji mi je najviše dosađivao, uzdahnuo je: „Moram se napiti vode!“ Tek tada sam se sjetila da u torbi imam termosicu s čajem. Izvukla sam ju i svjesno se smješkala Isusu u tom momku i pružila mu. Mislio je da se šalim. Odjednom je u odjeljku nastala mrtva tišina. Trenutak poslije jedan od njih je uzdahnuo: „Kako nas je udesila!“ Momak je popio čaj. Nakon duže šutnje, odjednom, ne vjerujući vlastitim ušima začula sam: „Izvolite, imamo jedno slobodno mjesto!“ Nisam se više bojala i sjela sam. Započeli smo razgovarati... Nakon nekog vremena smo došli do zaključka da nije pošteno u takvoj gužvi sjediti u odjeljku za osam osoba, a još bi ih moglo sjesti. Stisnuli smo se i primili smo još četiri osobe u odjeljak. (A.P.)

Neka nam ova iskustva pomažu štovati Krv Kristovu ne samo u pobožnosti već i u drugom čovjeku. Neka nam u tome pomogne i Riječ Života za taj mjesec: „Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj.“ (Ef 2, 13) Možda u mojoj obitelji, među mojim znancima, na poslu, u školi...je netko s kime mi je posebno teško, s kojim najradije ne bih htio imati ništa zajedničko... Neka pogled na križ očisti našu ljubav i ujedinjuje naša srca, neka nas podsjeća da smo si bliski po Krvi Kristovoj. Ne dajmo se voditi samo našim osjećajima i simpatijom, je li netko ljubazan, ugodan... ili nije. Gledajmo dublje: biti „blizu - po Krvi Kristovoj“.

Već smo konstatirali da se simbol Krvi Kristove ne odnosi samo na dio nego na cijelu Kristovu osobu. Tako nas naslov ovog poglavlja, koje nam pokazuje sljedeći korak nakon „prepoznavanja“ i „čašćenja“ u duhovnosti ne začuđuju, kad govori o „razgovoru“ s Krvlju Kristovom. To u potpunosti odgovara biblijskom stilu: Abelova Krv „viče“ k Bogu za osvetom (Post 4,10) dok Krv Kristova „snažnije govori“ (Heb 12, 24).

Dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom. Neka vrsta dijaloga je čak i nužna kako bi se moglo dublje ući u ovu duhovnost. Međutim, ne možemo u potpunosti izbjeći taj razgovor. Krv Kristova se s neodoljivom pronicljivošću obraća svakome: „za Tebe!“ Pa čak iako se skrivamo u ravnodušnoj šutnji, upravo će ona biti naš odgovor...

Kako, dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom?

2. Spremnost za slušanje i čekanje

Kad je Bog pozivao mladog Samuela, on još nije znao odgovoriti na Njegov poziv jer ne poznavaše Njegova glasa. Eli, iskusni svećenik, posavjetovaše ga da sljedeći put rekne: „Govori Gospodine, jer sluga Tvoj sluša“ (Sam 3, 9).

Ova je molitva prikladna za svakoga tko želi razgovarati s Bogom. Partneri ovoga razgovora su toliko nejednaki da Bogu u svakom slučaju pripada prva riječ, dok smo mi dužni iskazivati svoju spremnost za slušanje i služenje. Da bi nam Krv Kristova mogla progovoriti nije potrebno samo vrijeme, nego nadasve mir i pažljiva otvorenost srca. U dublji razgovor s Krvlju Kristovom uvest će nas, ne velika količina različitih molitvenih obrazaca, nego nutarnja spremnost i raspoloživost koja sluša Božji glas. Što može više našeg partnera u dijalogu potaknuti na govor od trenutka u kojem vidi našu otvorenost za učenje? Često međutim, Bog provjerava je li naša otvorenost iskrena i čvrsta. To pak, možemo dokazati strpljivošću i skromnošću koje znaju čekati. Ipak ne možemo očekivati da će nam Krv Kristova odmah i u svakoj situaciji progovarati. Odveć je velika tajna Njegove patnje i ljubavi. Da bismo u nju ušli potrebna je klima povjerenja, potrebno je vrijeme milosti koje treba izmoliti, dočekati, i za koje treba puno pretrpjeti.

3. Prvi odgovor

Čak i onda kad damo Isusu prvu i zadnju riječ, dolazi trenutak kad sami želimo i trebamo nešto reći. Ponekad nam je srce toliko prepunjeno da je teško bilo čim se podijeliti. Ali jednostavno ne želimo „bilo šta“ govoriti. Radi se o prikladnim riječima, dostojnima da ih se izgovori u nazočnosti Krvi Kristove.

Tu nam u pomoć pritječe Crkva koja po vjeri uči moliti a preko molitve produbljuje vjeru. Među posebno od Crkve prihvaćenima i preporučenim litanijama nalaze se i Litanije Krvi Kristove. Posebno pažnju skreće u njima zaziv koji se ponavlja: „spasi nas!“ Zvuči on kao poziv u pomoć čovjeka koji tone. Ali zar to nije često upravo glas našeg srca? Zar se ne moramo tako svakodnevno obraćati u svojoj molitvi želeći u nju uključiti svu bijedu ovoga svijeta? Čime bismo se drugo i mogli obratiti stojeći pred Spasiteljevom Krvlju kad se susrećemo s tolikim katastrofama! - Zar već sam taj zov u pomoć nije izraz povjerenja? Na kraju i otvorenost za prihvaćanja pomoći je dar Bogu, našem Ocu.

Naravno da je „zov u pomoć“ u Litanijama samo početak razgovora s Krvlju Kristovom. Studiranje i razmatranje Svetog pisma, sudjelovanje u liturgiji, primjeri mnogih svetaca i prokušano molitveno blago Zajednice Krvi Kristove pomažu u daljnjem hodu. Na kraju ipak svatko mora pronaći vlastite riječi i znakove kojima će izražavati povjerenje, zahvalnost i angažiranost. To ovisi o daljnjem razvoju duhovnog života.

Tema "Razgovarati s Krvlju Kristovom" autorstvo je p.Winfrieda Wermtera

KOMENTAR RIJEČI ŽIVOTA I ISKUSTVA

Riječ života za ovaj mjesec "Krv Kristova snažnije govori" (Usp. Heb 12,24) vezana je na temu "Razgovarati s Krvlju Kristovom". Kako ući u taj razgovor već smo razmatrali na stranici 3-4. Sjetimo se još jedan puta scene iz Svetog pisma kada je Kain ubio svog brata Abela. Tada je Abelova Krv vapila k Bogu (usp.Post 4,10). Krv Abela vikala je za pravednošću. U Poslanici Hebrejima rečeno je da Krv Kristova snažnije govori od Krvi Abelove (Heb 12, 24). Što govori? Govori o Božjem milosrđu prema nama i o milosrđu prema svakome čovjeku, koliko Bog voli svakoga od nas. Krv Kristova govori o Božjem oproštenju i poziva na praštanje, na pomirenje. Krv Kristova kaže "za tebe" sam prolivena i za svakoga koga danas budeš susreo, koga budeš gledao, s kime budeš razgovarao... I puno još više toga želi nam reći. Kako smo već razmatrali: ako želimo ući dublje u razgovor s Krvlju Kristovom trebamo biti spremni slušati i čekati poput Samuela. Često nam treba vremena, strpljivosti i trpljenja da bi ušli u taj razgovor. Može nam pomoći u tom razgovoru razmatranje otajstava Krunice Krvi Kristove ili žalosna otajstva Gospine krunice. Važno je da ova razmatranja povežemo s našim životom. Situacije straha, nepravednosti, osuđivanja, "bičevanja", križnog puta, razapinjanja, usamljenosti, probadanja... To sve događa se i u našem životu... na poslu, u školi, kod kuće, među prijateljima.... U svakome otajstvu na poseban način Krv Kristova želi nam nešto reći za naš život, za slične situacije koje mi doživimo.

Evo primjera takvog dijaloga s Krvlju Kristovom jednog člana naše zajednice:

"Oženjen sam, imam dvoje djece. Kćer ima 27, sin 25 godina. Kćer stanuje sa mnom, sin je izvan države. Prije nekoliko godina započele je kriza u mom braku. Što više sam pokušavao svladati tu krizu, tim više smo tonuli i udaljavali se jedno od drugoga. Primijetio sam da što više pokušavam skrpati naš dom tim više su se ljuljali njegovi zidovi i rastao je sve veći zid između mene i supruge.

Vidio sam da sve to vodi prema rastavi i teško mi je bilo s time se složiti jer sam odgojen u kršćanskoj obitelji, i brak, slično kao i krštenje za mene je sakrament kojega se ne može odbaciti. Kao mladić pripremao sam se za to da bih bio dobar muž i otac. Pripremao sam se za brak, za osnivanje obitelji, a ne za rastavu. Tvrdio sam da je brak sakrament u kojem primamo posebne milosti, koje nama pomažu svladati teškoća koje dolaze. Tvrdio sam da probleme i teškoće ne možemo odguravati od sebe nego ih prihvaćati, nositi i rješavati. To je moj križ koji moram zagrliti, a Bog će dati svjetlo da bismo zajedno s ljubavlju rješavali probleme.

Međutim, stvarnost je bila drugačija. Kriza je bila sve dublja. Svađali smo se sve češće. Tražio sam pomoć i savjet kod psihijatra, kod svećenika, kod prijatelja, ali to nije pomoglo. Svi smo trpjeli - supruga, djeca i ja. Postajao sam svjestan da se približava kraj toga što se zove brak, obitelj, obiteljska toplina. Započeo je sudski proces za rastavu braka. Pitao sam: 'Gospodine, zašto, zašto, zašto? Pa sve ih volim. Volim također i suprugu. Zašto ona to ne razumije?'

Nije bilo niotkud više pomoći. Približavao se kraj sudskog procesa. Osjećao sam se osamljen - osamljen i napušten. Bol je bila neopisiva. Uvijek sam se molio kada sam nešto od Boga trebao. Sada sam počeo moliti drukčije: 'Bože ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ako ne - neka bude Tvoja volja.' U dubini srca imao sam nadu da Bog neće dozvoliti da se raspadne to što je On poklonio: sakrament braka.

Sve se to događalo u Korizmi. I baš tada moleći Krunicu a posebno žalosna otajstva shvatio sam da me Bog tješi, da zajedno sa mnom krvari. Prvi puta u životu shvatio sam što znači znojiti se krvavim znojem, biti bičevan, nositi trnovu krunu, nositi teški križ i biti razapet. Budio sam se u noći i vidio sam svoj budući život - u samoći. Djeca će otići svojim stazama, supruga svojim putem. Ja ću ostati sam između četiri zida svog stana, a starost već kuca na vrata...

Bio sam popljuvan, bičevan riječima, nepravedno osuđen baš od onih koje sam najviše volio. Jednog dana kada sam išao ulicom, polusvjestan od boli, osjećao sam se kao Isus kada je imao trnovu krunu na glavi. Sve sam to osjećao kao veliki teret sličan teškom križu koji je nosio Isus. Odluku suda doživio sam kao smrt - smrt na križu. Cijela sudska rasprava bila je za mene postepenim umiranjem. Kada je sudac pročitao odluku suda pomislio sam: ' Gospodine, zar si me i Ti napustio?'

Kasnije sam osjetio mir. Jedan, velik mir. Shvatio sam da nakon smrti dolazi uskrsnuće. Bog mene nije ostavio samoga. Upravo baš obrnuto. Zajedno je sa mnom prolijevao Krv. Sam ne bih bio u stanju to izdržati. On je sa mnom. Njegova toplina obuhvaća mene cijeloga. Samo me On nije napustio - nisam sam. Stvarno Bog mi je bio tada najbliže. I zauvijek je sa mnom. I za sve to sam Mu zahvalan. Sada vidim 'plodove' i odgovor na moje pitanje: 'zašto?'. Primio sam ovu milost da sam se mogao sjediniti s Njim u Njegovoj samoći.

Pola godine nakon rastave po savjetu jednog svećenika počeo sam moliti Litanije Krvi Kristove, a od časnih sestara dobio sam molitvenik s Devetnicom Krvi Kristove. Nakon dvije godine upoznao sam duhovnost Zajednice Krvi Kristove. Shvatio sam da sam tada izgubio prirodnu obitelj, ali zato sam našao drugu, mnogo veću - duhovnu obitelj. Shvatio sam da Bog ima plan za mene - kroz svoje iskustvo mogu pomagati drugim obiteljima, brakovima i mladima koji su u krizama i teškoćama, da bi pronašli svjetlo i izlaz iz svoje situacije i na taj način pronašli Boga. Sve to mi daje puno radosti i zato zahvaljujem Bogu." (Antun)

Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema "ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu". Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo - u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga - znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme - to još nije ljubav. Treba prionuti srcem uz nekoga - pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su već sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.

Ljubav djeteta još je u stvari jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda traži sebi majku, ako nema oca, traži sebi tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo nije još ona velika ljubav o kojoj se radi. Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek tada, kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna. O takvoj ljubavi se radi.

Kako težiti za takvom ljubavlju? Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila još dijete. Predao nam ju je Ivan Merlini, njezin duhovnik. Marijo - molila je Marija još kao dijete, već prije prirodnog sazrijevanja ljubavi - pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu. Ova molitva sadržava dvije važne stvari. Nije dovoljno htjeti ljubiti - premda je to važno da želimo ljubiti i da molimo tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila "gorljiva" u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju - prema Mariji, pa kroz Nju prema Isusu. Onda što to znači uistinu ljubiti? Sviđati se. Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam što se njemu sviđa. Naravno među ljudima to može biti opasno - posebno kada se usmjeravam prema krivoj osobi. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. Ali ako netko moli na nakanu: da bi se sve više sviđao Isusu - taj je dobro "usmjeren".

Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo "u redu" u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari oni žele da bi onaj koji ih voli, sviđao se njima, udovoljavao njihove hirove, želje, interese, a ne obrnuto. Želim ljubiti - ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.

Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi to znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja, također uz one u mom životu, u ranama koje doživljavam danas - to znači ljubiti Krv Kristovu.

Tema "Ljubiti Krv Kristovu" autorstvo je p. Winfrieda Wermtera

ISKUSTVA

Pribadača

Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno iznova - počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom - uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.

Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».

Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati moje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da "sada ljubim" i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.

Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce "pribadaču ljubavi" koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)

Tražila sam Krista

Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon toga, nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama na skoro mjesec dana svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je da najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.

Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ Života: Postati Krv i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom "kutku". Zna se, bakine godine govore sama za se.

To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)

Neka nam ova obadva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi Života za taj mjesec: Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu... (Kol 3,23-24) (vlč. Josip)

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja iz rana teče u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli istaknuti i reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove - pravim kaležom na oltaru Golgote je Marija ispod križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje Ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao prava "Suotkupiteljica" bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao i Ona skupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji skuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu, a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju. Pa ipak je Njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i puno pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao Svoju Krv na križu. Sada Ona pripada nama. Zato Ju možemo koristiti kao "žrtvu" ili lijek za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formulice. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao Svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, "pravi i najveći apostol Krvi Kristove", tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: "Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? - Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: "u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim" (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, a posebno na žrtvene, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nebeskome Ocu nas samih u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

Tema "Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu" autorstvo je p. Winfrieda Wermtera

Iskustvo - Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, 5 godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je to zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da ne ću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: "Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne!" Nakon nekoliko trenutaka " samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju."

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je "položio" svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je "pretrpana" velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da "osvaja" Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku "gestu čovjeka". Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek ne znam, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam Žalosna otajstva krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza Njega apostole i svece i kao da pita: "a ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?" Bojala sam se odgovoriti, konačno sam rekla: "ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim".

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznavanja sebe. Ugledala sam bolje sebe, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da zahvaljujući Božjoj milosti znat ću to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da mi bude lakše prihvatiti sve ljude, da ću napokon ugledati u Božjoj istini gredu u mom oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj Živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, da nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bliskih, da ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje. (G.A.)

Kad mladi ljudi tvrde da obožavaju svog ljubljenog ili ljubljenju često uopće nisu svjesni što govore. Kad bi znali pravo značenje te riječi i stvarno probali nekoga obožavati, hulili bi, jer obožavanje u potpunom značenju pripada samo Bogu. Zaljubljeni misle da su već u raju i zato sve apsolutno idealiziraju. Ranije ili kasnije bude se iz toga sna kako bi ustvrdili da povjerenje i predanje među ljudima može biti samo do izvjesnog stupnja. Zato sami sebe izlažemo razočaranju kad prevelike nade polažemo u ljude ili previše očekujemo od njih.

Klanjanje, obožavanje u potpunom značenju pripada samo Bogu jer je moguće samo s Njim. Samo je Bog toliko moćan da nas stvarno beskrajno prihvaća i podnosi ovakvima kakvi jesmo, a uz to nas još i beskrajno ljubi. Zato Bog i jest jedini kojem pripada obožavanje i koji nas ne razočarava.

Istinsko klanjanje počinje od poniznosti koja se najprije očituje kroz istinu. Kad u vjeri uvidimo svoju "ništavnost" pred Bogom, kad u Bogu uvidimo svoje "sve" i kada prihvatimo same sebe u svojoj ništavnosti pred Bogom tek tada započinje naše klanjanje. To je određeni proces očišćenja koji našu dušu oslobađa od našeg vlastitog "ja". Klanjajući se Krvi Kristovoj dopuštamo da budemo očišćeni tako što svoje slabosti, umjesto da ih potiskujemo i prešućujemo, stavljamo u "Rijeku milosrđa".

2. Prosvjetljenje

U prvoj fazi klanjanja vodile su nas vjera i poniznost, sada će dominirati nada i pouzdanje. Snagom pouzdanja moći ćemo, uz Božju pomoć, izručiti svoje "ništa" Božjemu "sve". Budući da smo otkrili Svemogućega kao beskrajno milosrđe i dobrotu, ne bojimo se izgubiti se i utonuti u Boga. Sasvim suprotno, nema bolje šanse za pronaći se i ostvariti samoga sebe od potpunog predanja Bogu, koji nas potom u potpunoj slobodi može oblikovati.

Nada i pouzdanje daju nam novo svjetlo na životnom putu. Zajedno s tim svjetlom ispunjava nas nova mudrost koja nam govori kako žarče moliti. Nada nam dopušta da sve očekujemo i izmolimo od Krvi Kristove. Također nas obdaruje spremnošću da, kao Marija ispod križa, izgubimo sve kako bi se Božji plan mogao ostvariti. Nada vjeruje uskrsnoj zori koja daje više od onoga što gubimo na Veliki petak.

3. Sjedinjenje

U trećoj etapi klanjanja ljubav nas dovodi do potpunog jedinstva. Bacivši se u Božji bezdan/ponor ne nađosmo se u kaosu ili smrti, čega smo se možda pribojavali u tamnim trenucima kušnje. Susrećemo se s novim, ispunjenijim životom. Pšenično zrno koje se predalo zemlji, nije umrlo nego urodilo obilnim plodom. Klanjanje na ovoj etapi je kontemplacija. Više nam nije potrebno puno riječi da izrazimo osjećaje duše i pokažemo ljubav. Jednostavnost posvećuje svoj dan u skromnoj ali neizrecivoj radosti. Dovoljno je biti ondje gdje je Ljubljeni. Patnja više ne zastrašuje. Dapače, postala je nešto dragocjeno, privlačno jer uvijek nanovo pročišćava ljubav, prosvjetljava i vodi k zajedništvu s Kristovom Krvlju.

Poslušajmo što o tome kaže sv. Gašpar. Ovaj citat je nastavak prijašnjih koji zajedno tvore jednu cjelinu: "Neprestano se vraćajmo k svetim ranama Gospodina našega Isusa Krista, tamo je naš odmor i mir."

Tema "Klanjati se Krvi Kristovoj" autorstvo je p.Winfrieda Wermtera

Iskustva vezana uz temu "Klanjati se Krvi Kristovoj"

Na putu očišćenja

Dugi niz godina bila sam rob jednog svima dobro poznatog poroka - prekomjernog pušenja. Uz sve poticaje mojih bližnjih nisam se mogla toga ostaviti, iako sam to i sama željela. Pošto sam imala i nizak tlak ujutro ne bi mogla funkcionirati prije no što popijem kavu i zapalim cigaretu. Jednostavno nisam mogla živjeti bez toga, pa je logično da je to bio jedan zid između Boga i mene. Bila sam zarobljena lošom navikom koja je prerasla u ovisnost.

Kao član Zajednice Krvi Kristove hodočastila sam 1. 7. 2000. godine, na blagdan Predragocjene Krvi, u Ludbreg na molitveno bdijenje. Tamo sam prikazala samu sebe Gospodinu sa svim manama i nedostacima. Cijeli taj mjesec sam molila krunicu Krvi Kristove, a dokaz za snagu te molitve slijedi. To što se dogodilo na blagdan Sv. Ilije, 20. 7., bio je još jedan dokaz neizmjerne Božje ljubavi i milosti.

Radeći neki kućanski posao u jednom sam trenutku osjetila unutarnji poticaj: „Ostavi kavu i cigarete. Možeš bez toga. I moli za obraćenje grešnika“. Ja sam te riječi nesvjesno ponavljala sve dok mi nisu došle do srca i dok nisam shvatila što to govorim. Tada sam rekla: „Da Gospodine“, i glas je nestao. To je bio trenutak mog ozdravljenja od ovisnosti i od niskog tlaka. Ostavila sam tada cigarete bez ikakve krize, ali uz molitvu. Shvatila sam da mi je Krv Kristova pomogla da prihvatim Božju volju. Ljubav Krvi Kristove me ozdravila i promijenila mi život. Svaki dan mi daje posebnu snagu za vršenje Božje volje. Blagoslovljena Krv Kristova! (M.P.)

Prosvjetljenje - Osjetila sam svoju bespomoćnost

Kroz cijelu zimu moj muž je bio vrlo bolestan. Kasnije je dobio uputnicu za bolnicu ali nije htio ići. Nagovarala sam ga čak i preko drugih osoba ali nije bilo nikakvog rezultata. Što više sam ga nagovarala tim više nije htio ići. Što je više bio bolestan tim je više bio tvrdoglav. Činilo mi se da radim što mogu. Isprobala sam sve mogućnosti, kakve su bile u mojim rukama: ljutnjom i dobrotom, ljubavlju i strpljivošću - ali ni na koji način, nikakvim argumentom nisam mogla utjecati na muža da ode u bolnicu.

Jednom, nakon sljedećeg takvog razgovora sa suprugom, posebno snažno osjetila sam svoju bespomoćnost, svoju slabost. Došao je trenutak kada sam pomislila: „Što mogu učiniti? Čak ako bih stajala na glavi i to također ne bi uspjelo.“ Pomislila sam tada da Riječ Života uvijek vodi, možda i sada, također će mi dati svjetlo? Naša je Riječ Života bila tada: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ (Iv 17,11). Išla sam u drugu sobu misleći na to da samo mogu predati taj moj problem Bogu. Samo On mi može pomoći - ja više ništa ne mogu učiniti. Htjela sam se sabrati u molitvi, ali nisam mogla. Opet sam se vratila u mislima do toga da sam sve argumente iscrpila, toliko sam uložila srca, ljubavi... I zbog toga da se nisam mogla sabrati, pomislila sam da bih najprije trebala predati Bogu samu sebe, da bi moja molitva bila dobra, da bih mogla doći k Bogu u svojoj molitvi.

Moleći prvo otajstvo Krunice Krvi Kristove, započela sam moliti za to da bih mogla doći k Bogu. I svaki put sam ponavljala: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala sebe Tebi.“ U drugom otajstvu rekla sam: „ Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala Tebi muža, da bi se ispunila Tvoja volja. Ako želiš da moj muž ostane kod kuće, neka tako bude, ali ako želiš da ide u bolnicu, napravi nešto da ode. Uz svako otajstvo rekla sam: „ Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ i pokušavala sam predati mog muža Bogu. To je bila prava molitva. Osjećala sam da ona dospijeva u nebo, da ju Isus prima i da taj problem od mene odlazi. Sa svakim sljedećim otajstvom osjetila sam sve veće pouzdanje, sve veći mir - tako, kao da bih zaboravila na bolest muža, kao da ne bi postojao taj problem. Kada sam završila Krunicu mirna i puna pouzdanja ušla sam u sobu, prvo što sam čula su bile riječi mog supruga koji me zamolio da nazovem bolnicu i pitam kada može doći. Nazvala sam bolnicu i tako kako je zamolio moj suprug, upitala sam kada može doći. Rekli su da je najbolje da dođe sutra, ujutro. Pomislila sam: "Gospodine Bože, ako sutra, neka bude sutra!" - iako sam znala da je to već jako kasno. Ali ova gospođa iz bolnice pitala je još kakvi su simptomi bolesti. Kada sam rekla kakva je situacija, zahtijevala je da dođemo odmah. Otišli smo u bolnicu. Liječnici su rekli da je to bio zadnji trenutak za spašavanje mog muža. (B.B)

Iskustvo vezano uz Riječ Života "Krvi Kristova, spasi me"?

Snagu Krvi Kristove upoznala sam tek kada sam došla u ovu Zajednicu Krvi Kristove. Nikada do tada nisam na poseban način razmišljala o Krvi Kristovoj. Uvijek mi je bilo i teško razmišljati o prolivenoj Krvi, jer me ona upućivala na patnju, a ja sam htjela živjeti radosno. U ovoj Zajednici mi je Bog dao milost da spoznam da zapravo prolivena Isusova Krv označava Ljubav. Što sam više razmišljala o prolivenoj Isusovoj Krvi to sam više u sebi doživljavala radost, ne izvanjsku, nego onu unutarnju koju je vrlo teško opisati. Shvatila sam da je to nešto vrlo živo.

Jednog dana dok sam molila jutarnju molitvu, a nakon nje Litanije Krvi Kristove - kao da mi se prosvijetlilo, pa ja mogu sa Krvlju Isusovom i razgovarati, ako ju sa ovim zazivima zovem upomoć, tj zazivam ju da me spasi onda se ja obraćam nekome tko je živ i vjerujem da me On može spasiti. Odjednom mi je Krv Kristova i progovorila: »Ja tečem za tebe, samo za tebe u potocima, u kapljicama da me čuješ da me vidiš. Ja sam Ljubav koja nema granica i koja može doći do svakoga kamo me usmjeriš kamo me pošalješ, a nikoga ni ne odbijam koga mi doneseš. Ja tečem u svakom čovjeku, Ja tečem u svim žilama i venama ovoga svijeta i nema čovjeka koji me ne posjeduje, a da to ni ne zna i o tome ni ne razmišlja. Daj mi da prođem ovim svijetom ljubeći sve, baš svakog čovjeka, a najviše one koji me progone, koji me ne vole.»

Bio je to zov Isusove Krvi da sve više molim za grešnike i ljude u potrebi. Tako sam ja nastavila u svakidašnjici komunicirati s Krvlju Kristovom, preko Litanija i to tako da sam ih upotrebljavala prema određenim životnim situacijama. Bile su to svakodnevne situacije, sitnice ili neke poteškoće.

Jednom sam se jako razočarala u jednoj osobi, a nisam to nikome htjela reći, željela sam to podijeliti samo s Isusom, zaziv u tom danu mi je bio Krvi Kristova utjeho žalosnih spasi me, oraspoloži me.

Kada nisam mogla oprostiti, uvrede drugima zazivala bih Krv Kristovu: „Krvi Kristova bez koje nema oproštenja spasi me, pomozi mi, oslobodi me i daj mi snage“. Dugo bih ponavljala taj zaziv sve dok ne bih osjetila mir u sebi.

U napastima zazivam -Krvi Kristova pobjednice zlih duhova spasi me, oslobodi me. - Ponekad se ne dogodi oslobođenje odmah, ali to mi je znak da Gospodin od mene traži da to podnesem za druge, i tada mi taj zaziv daje snage da to izdržim. Na blagdan Svih svetih vraćala sam se kući, kroz Mirogoj, jer stanujem u neposrednoj blizini, cesta je bila zatvorena, a meni se nije dalo voziti kroz grad i tada sam opet u pomoć zazvala Krv Kristovu - Krvi Kristova rijeko milosrđa pomozi mi, pa znaš da sam već umorna od vožnje i svega, udobrovolji ovog policajca da me pusti kroz ovu rampu. - Kada sam došla u blizinu policajca, rekla sam mu da tu stanujem i da li bi me pustio. Unatoč rijeci ljudi koji su prolazili cestom dopustio mi je da prođem. I tako, opet se Krv Kristova proslavila.

Tako se ja malim koracima učim pobjeđivati svakodnevne poteškoće, brige, drugujući s Krvlju Kristovom, koju mi je Isus obznanio u svojoj velikoj ljubavi i dobroti. Doista moram priznati da mi je najveća milost bila kada sam spoznala kako mogu razgovarati s Krvlju Kristovom. Pa neka je blagoslovljena Krv Kristova! (J.H)

Naslov ovog posljednjeg stupnja u duhovnosti Krvi Kristove može u prvi mah nekoga prestrašiti. Zar to nije previše? Kako možemo "biti" Kristova Krv?

U shvaćanju ovoga može nam pomoći razmatranje sv. Mise i Pavlove poslanice. Već smo se privikli na riječi da smo kao Crkva "živo Kristovo Tijelo" i da u njemu kao različiti udovi imamo različite karizme i dužnosti. Krštenjem smo ucijepljeni u Mistično tijelo Kristovo. U Euharistiji primamo Tijelo Kristovo da bismo rekli i potvrdili ono što po krštenju već jesmo - Tijelo Kristovo.

Ova istina sadrži u sebi također i Krv Kristovu, premda ju (Krv Kristovu) ne naglašavamo toliko često. Želimo ovdje jasno reći: u Euharistiji primamo Krv Kristovu (duhovno u hostiji, a vidljivo u pričesti pod obadvije prilike), da u živom Kristu budemo Krv Kristova. Naravno, ovdje se radi o postajanju Krvlju Kristovom kroz sudjelovanje. Kao što se željezo kad se stavi u vatru ponekad toliko usije da izgleda kao žeravica, mada je željezo; tako i mi možemo i trebali bismo u povezanosti s Krvlju Kristovom, do koje nas je dovelo klanjanje, postati Krv.

1. Služenje Crkvi

Krv u tijelu obavlja takve funkcije koje su istovremeno i skrivene i vidljive. Kad krv izlazi iz žila, ona zastrašuje, jer "govori" o ranjenosti ili čak o smrti. Također se preneražavamo kad je netko blijed, jer u tome trenutku nema dotoka krvi u lice. Ova vlastitost krvi, služenje u polu- skrovitosti, čini mi se da je dobra slika za apostolat u duhovnosti Krvi Kristove. Radi se o skrivenom služenju Crkvi - kroz cijelo Kristovo tijelo, kroz sve njegove udove mora prokolati Božja ljubav. Tako će Tijelo dobiti novu snagu i hranu; može se razvijati, odupirati bolestima, ozdravljati i zacjeljivati rane. Ukoliko nema cirkulacije, udovi odumiru i tijelo se raspada. Krv također ima funkciju ujedinjavanja cijelog tijela. Da bi udovi bili zdravi i da bi se organizam održao u cjelini, krv mora neprestano kružiti, noseći hranu i kisik. Hrana za Crkvu su sakramenti, a kisik Duh Božji. Krv Kristova daje Crkvi život, jer u sebi nosi ta dva elementa.

Kad tijelo zadobije ranu, krv se odmah pokazuje. Ona čisti ranu i stvara prvu zaštitu. U slučaju potrebe sama se žrtvuje kako bi spasila tijelo i održala ga na životu.

2. Plodovi Kristove Krvi

Pošto smo prošli kroz svih sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove i pošto smo se već dosta dugo penjali i silazili, kao anđeli po Jakovljevim ljestvama, i dobro se upoznali sa svakim stupnjem, sada zajedništvo s Kristovom Krvlju može donijeti najbolje plodove u nama. Sama Crkva obećava te plodove i poziva da se pristupi ovim "ljestvama". Litanije Krvi Kristove ne samo da opisuju ono što je Njegova Krv učinila u povijesti spasenja, nego nam pokazuju kako ona još i danas djeluje. Nakon našeg ujedinjenja s Krvlju Kristovom, svi se ovi plodovi, njezinom snagom, pojavljuju u našoj sredini. Naša prisutnost postaje "rijeka milosrđa", "pobjeđuje zle duhove", biva "snaga mučenika" i "jakost priznavalaca". Tamo gdje ljudi žive u jedinstvu s Krvlju Kristovom, javljaju se pozivi za život u čistoći posvećenoj Bogu. Kolebljivi pronalaze čvrstinu, oni koji trpe i plaču dobivaju utjehu, pokornici se susreću s novom nadom, umirući pronalaze snagu, duše u čistilištu bivaju oslobođene i svako se srce susreće s radošću i mirom.

Veliki su i dragocjeni plodovi koje Krist po svojoj Krvi želi vidjeti kako danas sazrijevaju. Ljudima današnjice su potrebni, iako glad žele utažiti nedovoljnom ili nezdravom hranom. Krist je prolio svoju Krv za život svijeta. Na oltaru i u sakramentima Ona čeka spremna na one koji već vjeruju. K drugima treba doći preko nas - sjedinjena s našom vlastitom krvlju.

Tema "Biti Krv Kristova" autorstvo je p. Winfrieda Wermtera

Iskustva vezana uz temu "Biti Krv Kristova"

Razmatrali smo u temi "Biti Krv Kristova" da možemo postati živa Krv Kristova za druge. Krv koja nosi nadu, Božju ljubav, utjehu, novu snagu... Krv koja ujedinjuje. Sljedeća iskustva su primjer kako se to može živjeti.

Biti Krv za baku

Jedna je djevojka pričala da živi sa bakom, koja je već ostarila i koja gubi pamćenje. Puno puta baka pita istu stvar. Kada djevojka gubi strpljivost, tada si ponavlja u sebi "mogu biti Krv Kristova za baku" i to joj daje snagu da stoti puta odgovara na bakino pitanje.

Htio je ostaviti obitelj

Bilo je vrijeme Korizme - vrijeme koje me više povezuje sa Kristom. Riječ Života potiče me na život u Njegovoj blizini. U mjestu u kojem od nedavno živim, imam malo poznatih, tako da sam se začudila kada je zazvonio telefon i kada me neka gospođa zamolila za razgovor sa mnom. Bila sam odmah spremna da ju saslušam. Rekla je da se još ne poznamo, ali mi je u povjerenju htjela predstaviti razlog tog razgovora. Njezin muž nakon dvadeset godina braka našao si je neku ženu, zbog koje je htio ostaviti nju i već skoro odraslu djecu. Plakala je. Molila je za molitvu. Osjetila sam njezine tjelesne boli. Bila je prevarena. Toliko godina zajedničkog života, napora i borbe - i u jednom trenutku to sve više nije imalo smisla.

Tražim u mislima riječi utjehe, ali znam što ću god reći u toj situaciji - bit će banalno. Predajem se dakle Onome, koji sve može i riječi života: Onaj koga ljubiš, bolestan je (Iv 11,3). Trpim zajedno s njom, ali još više žalim njezinog muža. Onaj koga ljubiš, bolestan je. Tješim ju i obećajem joj molitvu. Govorim joj da - moleći po Krvi Kristovoj - sve možemo izmoliti.

Nakon tog telefonskog razgovora, sjećajući se na dano obećanje, počela sam moliti na nakanu njezinog muža. Molila sam Devetnicu Krvi Kristovoj, ali ne samo to: počela sam uistinu od sebe, od vlastitog očišćenja, od odlaska na svetu ispovijed. Kada mi je svećenik dao pokoru da sudjelujem u Križnom putu na nakanu obraćenja jednog grešnika, znala sam da Duh Sveti govori na usta tog svećenika. Kroz cijeli moj život nijedan svećenik nije mi dao takvu pokoru! Znala sam da se radi o tom gospodinu za kojeg sam se molila.

Tako osnažena, sudjelovala sam u Križnom putu. Koliko li je taj Križni put bio drukčiji! Osjetila sam da ja idem za Isusom na tom križnom putu umjesto tog čovjeka. Osjetila sam bol, strah i napuštenost Isusa na svakoj postaji. Moje srce ispunjavalo se strahom što ću morati primiti križ. Vidjela sam čovjeka, koji luta. Onaj koga ljubiš, bolestan je. Osjećala sam bičeve prevare onoga, kojeg Ti ljubiš. Isusovi padovi su njegovi padovi, a i moji padovi. Osjećam žalost, srce tuče kao ludo, grči se od boli. Za tog bolesnog, ljubljenog, razapete su Isusove ruke.

Isuse, po Tvojoj muci, po Tvojoj prolivenoj Krvi spasi ga, spasi onoga kojeg Ti ljubiš. Daj mu da se opameti. Ne ostavljaj ga samog. Molim Te da se vrati, da se ispriča i da ponovno budu jedno, kao što si Ti jedno sa nama! To je bila goruća molitva. Srce je krvarilo. Sjedinila sam svoju bol s Isusovom boli i sa boli žene tog čovjeka. Snažno sam vjerovala da će me Bog uslišati, jer je Isus u Evanđelju rekao: Sve što zamolite Oca, dat će vam u moje ime.

Prošlo je toliko vremena, a ja sve do danas osjećam taj Križni put. Približavalo se Uskrsno vrijeme. Nosila sam u srcu očaj te gospođe. Kako će žalosni biti ovi Uskrsni blagdani! Trebali su takvi biti, ali nisu bili. Njezin muž se vratio i ostao sa njom. To je bila istinska radost uskrsnuća za nju, a također i za mene. (M.R.)

Što za mene znači biti Krv Kristova?

To za mene znači biti Krist, tako se sjediniti s Njime da više ne živim ja, već da Krist živi u meni. To za mene znači postati oruđe u Njegovoj ruci. Ponekad osjećam da sam takav „automobil“, upravljani od Duha Svetoga. Ne znam kuda me On vodi, kako će biti dalje i koga želi preko mene voljeti. To je Njegovo otajstvo, o kojem ja ne moram znati. Najvažnije je to da On tu djeluje.

Sada sam već duže vrijeme u tom čudnom stanju duha, koje nazivam tamom. Unatoč tome vjerujem da Gospodin djeluje i da me „koristi“ za svoje planove, ako Mu ja to dozvoljavam.

U bolnici, kada sam usred mnoštva bolesnih ljudi, uspoređujem ih sa Kristovim Tijelom. U tom Tijelu kroz posebno sjedinjenje s Kristom, postajem Njegova Krv koja kruži i koja je prisutna upravo tamo, gdje su slabe točke i gdje treba zacijeliti rane. Ponekad sam svjedok radosti, a ponekad i ljudske tragedije. U određenim trenucima ljudi se otvaraju, pripovijedaju svoj život, žale zbog svojih pogrešaka. Tada mi se ruke same sklapaju na molitvu „Vječni Oče“, da bih prikazala Bogu tu Krv. Vidim da na cijelom odjelu gdje radim puno zavisi od mog unutarnjeg sjedinjenja s Isusom. Na taj način također i drugi mogu primati Njegov mir i radost. Jako mi pomaže u zadnje vrijeme Riječ života Ustrajte u mojoj ljubavi! (Iv 15,9). Ustrajte, čak i tada kad sve izgleda bez smisla, kada se ne vide nikakvi plodovi, kada ne znamo zašto to trpljenje... On zna za koga, zbog čega. (K.R.)

Prihvatio sam križ

Postati Krv Kristova. Trajati u Božjoj ljubavi. To je Riječ Života, koja je upisana u duhovnost Krvi Kristove, koju sam najdublje proživio krajem rujna, kada sam nakon operacije svoje žene dobio vijest od ravnateljice bolnice da je to rak. Ranije sam od duhovnog oca dobio poruku da svaki dan razmatram litanije Krvi Kristove - one su me pripremile za križ. Vijest je ipak bila za mene prejaka. Suze su išle same, makar sam se trudio svladati ih, jer me žena promatrala (kasnije mi je rekla da su noževi parali njeno srce, kad je vidjela moje suze). U tom trenutku sjetio sam se Riječi Života: "Postati Krv Kristova".

Shvatio sam da je On prisutan među nama, da čeka na moj pristanak da ispunim Njegovu volju - shvatio sam Abrahamovu vjeru i dao sam svoj pristanak za križ, kojim smo obdareni.

Tada nisam mogao otići na duhovne vježbe u Misijsku kuću - moje duhovne vježbe su bile u vlastitoj kući, blizu bolesnice, čuvanje, ispunjavanje svih obaveza. Bio je listopad i svaki dan smo išli u bolnicu na zračenja, navraćajući u crkvu na svetu Misu i Krunicu. Bila je vidljiva i očita prisutnost Isusa. Razmišljao sam, da je upravo sada prisutna Krv Kristova u tom bdijenju uz ženu i zajedničkom nošenju križa. Naša vjera raste, a blizina naših srdaca povećava ljubav prema Bogu i bližnjima, a također povećava ljubav u našem braku...

Najveći je dar za mene bio taj, da je moja žena postala za mene još bliža i draža. (K.O.)

Neka nam ova iskustva pomognu da postanemo živa Krv Kristova za druge. Neka nas u tome prati Riječ Života za taj mjesec: Ljubite...kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15,12)