Portal
Ne boj se! Samo vjeruj!
I djevojka odmah usta i poče hodati.
ČITANJE iz Evanđelja po Marku:
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: �Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!� I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. […]
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: �Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?� Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: �Ne boj se! Samo vjeruj!� I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: �Što bučite i plačete? Nije dijete umrlo, nego spava.� A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: �Talita, kum!� što znači: �Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!� I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5, 21-24; 35-43)
Moj Isuse, kako tužno zvuče one riječi: �A oni mu se podsmjehivahu�. A ipak, toliki ti se i danas u svijetu podsmjehuju. I ja sam katkad bila među njima, ismijavajući one koji se uzdaju u tebe i koji žive po tvojim zapovijedima. I ja sam često mislila da su naivni oni koji vjeruju da tebi ništa nije nemoguće. Možda se i danas podsmjehujem onima koji mi kažu da mi ti možeš pomoći i ozdraviti me? Je li mi možda lakše vjerovati u isjeliteljsku moć kristala ili neosobne svemirske energije nego u Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i u tebe, njegova Sina? Ili mi je lakše plakati, naricati i očajavati nad svojom situacijom nego povjerovati da se ona može promijeniti? Tako lako odustajem i pitam se poput onih ljudi: �Čemu dalje?�
Ali ti mi, Gospodine, govoriš: �Ne boj se! Samo vjeruj!� Kakve jednostavne riječi! �Ne boj se!� Kroz čitavu povijest spasenja govoriš čovjeku: �Ne boj se! Ja sam s tobom!� I ništa drugo ne tražiš od mene, Isuse, nego da povjerujem u tu istinu i pouzdam se u tebe: �Samo vjeruj!�. A meni upravo vjera i povjerenje u tvoju ljubav tako često nedostaje.
Gospodine Isuse! Danas te želim zamoliti da uliješ u moje srce vjeru čvrstu i stamenu, vjeru s kojom je sve moguće. Molim te da mi s njome podariš i nadu koja ne vara, nadu protiv svake nade. Baš kao što si izbacio sve one ljude iz Jairove kuće koji su plakali, naricali ili ti se podsmjehivali, tako i danas odagnaj iz moga srca svaki strah, zabrinutost, pesimizam, beznađe, ciničnost i sumnju, svako praznovjerje, krivovjerje i zabludu. Uzmi sa sobom svoje pratioce – vjeru, nadu, pouzdanje i mir – pa uđi s njima k meni. Stavi na mene svoje svete i časne ruke da ozdravim i ostanem na životu! Tako neka bude! Amen!
Oče naš…
Zdravo, Marijo…
Slava Ocu…
I djevojka odmah usta i poče hodati.
ČITANJE iz Evanđelja po Marku:
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: �Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!� I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. […]
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: �Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?� Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: �Ne boj se! Samo vjeruj!� I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: �Što bučite i plačete? Nije dijete umrlo, nego spava.� A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: �Talita, kum!� što znači: �Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!� I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5, 21-24; 35-43)
Moj Isuse, kako tužno zvuče one riječi: �A oni mu se podsmjehivahu�. A ipak, toliki ti se i danas u svijetu podsmjehuju. I ja sam katkad bila među njima, ismijavajući one koji se uzdaju u tebe i koji žive po tvojim zapovijedima. I ja sam često mislila da su naivni oni koji vjeruju da tebi ništa nije nemoguće. Možda se i danas podsmjehujem onima koji mi kažu da mi ti možeš pomoći i ozdraviti me? Je li mi možda lakše vjerovati u isjeliteljsku moć kristala ili neosobne svemirske energije nego u Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i u tebe, njegova Sina? Ili mi je lakše plakati, naricati i očajavati nad svojom situacijom nego povjerovati da se ona može promijeniti? Tako lako odustajem i pitam se poput onih ljudi: �Čemu dalje?�
Ali ti mi, Gospodine, govoriš: �Ne boj se! Samo vjeruj!� Kakve jednostavne riječi! �Ne boj se!� Kroz čitavu povijest spasenja govoriš čovjeku: �Ne boj se! Ja sam s tobom!� I ništa drugo ne tražiš od mene, Isuse, nego da povjerujem u tu istinu i pouzdam se u tebe: �Samo vjeruj!�. A meni upravo vjera i povjerenje u tvoju ljubav tako često nedostaje.
Gospodine Isuse! Danas te želim zamoliti da uliješ u moje srce vjeru čvrstu i stamenu, vjeru s kojom je sve moguće. Molim te da mi s njome podariš i nadu koja ne vara, nadu protiv svake nade. Baš kao što si izbacio sve one ljude iz Jairove kuće koji su plakali, naricali ili ti se podsmjehivali, tako i danas odagnaj iz moga srca svaki strah, zabrinutost, pesimizam, beznađe, ciničnost i sumnju, svako praznovjerje, krivovjerje i zabludu. Uzmi sa sobom svoje pratioce – vjeru, nadu, pouzdanje i mir – pa uđi s njima k meni. Stavi na mene svoje svete i časne ruke da ozdravim i ostanem na životu! Tako neka bude! Amen!
Oče naš…
Zdravo, Marijo…
Slava Ocu…
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)