MEĐUGORSKA LITERATURA

U ovoj rubrici voljela bih danam napišete nešto vezano za Međugorje, iz literature koju čitate ili svoje osobno razmišljanje.npr...



Blažena Djevica Marija ima i posebno ime. U knjizi Tisuću susreta s Gospom u Međugorju fra Janka Bubala rekla je vidiocima :"Ja sam Kraljica mira". Rekla je i da se njezin Sin bori za naše duše al da i sotona hoće nešto ugrabiti za sebe pa plete oko nas, zavarava jer za njega je svađa i mržnja sve i onda vas on vodi. Gospa preporučuje da se mora čvrsto stajati, čvrsto vjerovati i ni malo popuštati, škropiti sa blagoslovljenom vodom, moliti, postiti. Ona će biti s nama na svakom koraku. Rekla je kako će Bog pobijediti ali i sotona će dosta uhvatit, Bog je jači i Božja je vlast. Zato molimo da Bog zavlada.

23. 06. 2009. | 23:00

OBLJETNICA Visoki predstavnik Valentin Inzko posjetio Međugorje i prisjetio se svog prvog dolaska u ovo hercegovačko svetište prije 27 godina
Valentin Inzko : Čudo molitve me vraća u Međugorje
Autor Tomislav Kvesić

Prije dvadeset i sedam godina, nakon godinu dana otkako se svijetom proširila vijest da se nekolicini djece na jednom brdašcu u malom hercegovačkom selu Međugorje ukazala Gospa, to je svetište posjetio i mladi austrijski diplomat koji je tek nešto ranije imenovanan na dužnost u austrijskom Veleposlanstvu u Beogradu.

Otada u Međugorje dolazi svake godine i nerijetko i više puta na godinu. Riječ je, naravno, o trenutačnom visokom predstavniku međunarodne zajednice i posebnom izaslaniku Europske unije u BiH Valentinu Inzku.

U Međugorje je te 1982., na prvu obljetnicu ukazanja, došao na nagovor jednog austrijskog novinara iz Beča koji je došao pratiti što se to događa u Hercegovini.

Bio i prije 27 godina
Kada sam tada došao iz Beograda, Međugorje je izgledalo znatno drukčije nego danas. Nije ovdje bilo niti jednog apartmana niti pansiona. Morali smo prenoćiti u automobilu - prisjeća se Inzko događaja od prije 27 godina.

Nisu nas htjeli primiti u tadašnji hotel Čitluk, današnji hotel Brotnjo. Kazali su mi da se nisam uredno, kao diplomat, najavio preko službi iz protokola. Tada sam pitao mogu li primiti novinara na spavanje jer on nije diplomat i ne treba nikakve najave, ali ni njega nisu htjeli primiti, a hotel je bio prazan - zamislite. Tada sam vrlo dobro shvatio kako se komunističke vlasti odnose prema vjeri.

Čudili su se i drugi diplomati u Beogradu, posebno Srbi, gdje ja to idem. Poljaci su, iako su bili komunisti, podržavali moj odlazak u Međugorje - priča Valentin Inzko objašnjavajući što je to što ga neprestano vraća u to hercegovačko svetište. Molitva.

Molitva je ovdje drukčija. Nigdje na svijetu ne osjećam takvu snagu molitve, nigdje se ljepše ne molim nego u Međugorju, a bio sam u mnogim crkvama i mnogim mjestima na svijetu.

Molio sam i u Noterdamu, u crkvi svetog Stjepana u Beču, u katedrali svetog Patrika u New Yorku, ali moliti u Međugorju, poseban je osjećaj.

Nisam doživio nikakvu nadnaravnu pojavu, ali upravo bi tu molitvu mogao nazvati čudom. Kao da molitva sama od sebe izlazi negdje iz nutrine čovjeka i zato se stalno vraćam. Ne prođe ni jedan godišnji odmor da moja obitelj i ja ne dođemo ovamo.

Ove godine ipak na samu obljetnicu neće moći doći u Međugorje. Neodgodivi put i obveze u Bruxellesu sprječavaju ga da se, kao i dosad, s prijateljima iz Austrije, s kojima se, kaže, kada je riječ o Međugorju, uopće ne mora dogovarati o dolasku, ponovno sretne kod brda ukazanja ili ispred crkve svetog Filipa i Jakova. Nerijetko upravo u Međugorju, za obljetnice ukazanja, sretne poznanike koje godinama nije imao priliku vidjeti.

Ljudi dobre volje
Kako na samu obljetnicu ipak neće biti u Međugorju, Gospi se došao pomoliti uoči puta, dva dana prije obljetnice.

Bio je na misi u prepunoj crkvi u Međugorju, u koje se ovih dana slijevaju kolone hodočasnika sa svih strana svijeta, posjetio župnu kuću, razgovarao s međugorskim svećenicima te gostovao u emisiji radiopostaje Mir. Bila je to prilika za razgovor o njegovu vjerskom životu.

Manje su poznate činjenice da Inzko svira orgulje u crkvi, u svom rodnome mjestu pored Klagenfurta.

Potječe iz obitelji koja je dala čak šest katoličkih svećenika.

Samo je jedan bio franjevac, pomalo u šali govori Inzko, dok priča o svojim slovenskim korijenima i pripadnosti katoličkoj vjeri. Najbliži rod, među spomenutim svećenicima, brat je njegove bake. Vjera mu je, kaže, smisao života.

Život bez vjere bio bi prazan i ne mogu zamisliti takav život, naglasio je Inzko dodavši kako smatra da je svaki pravi vjernik ujedno i čovjek dobre volje.

To je, prema njegovu mišljenju, vrlo važno za BiH kao multivjersku zemlju. Ovdje sam upoznao veliki broj ljudi dobre volje, a ima ih čak (smijeh) i među političarima. Upravo s takvim ljudima želim raditi na poboljšanju stanja u BiH.

Želim pomoći da se ovdje ostvari napredak. Ja sam katolik, ali jednako poštuje i sve druge religije i nikad niša na silu ne propagiram, kazao je Inzko, koji je, već u prvim istupima po dolasku u BiH, iskazao svoja vjerska stajališta.

PREPORUČUJEM toplo dvije predivne knjige o MEĐUGORJU, to su MEĐUGORSKO ČUDO I SKRIVENO DIJETE MEĐUGORJA:AUTORICA jeSESTRA EMMANUEL MAILLARD FRANCUSKINJA koja je nakon prvoga posjeta MEĐUGORJU,OSTALA OČARANA ,DUHOVNIM OZRAČJEM MEĐUGORJA,i kako ona kaže osjetila je snažnu prisutnost i poziv MAJKE BOŽJE! PROČITAJTE NEĆETE ZAŽALITI,JEDINO ŠTO VAM SE MOŽE DESITI JE TO, DA POŽELITE ODMAH POĆI U MEĐUGORJE ,KNJIGE SU DOSTUPNE I UKNJIŽNICAMA NA POSUDBU

Na prvoj stranici omota
Vickin smiješak za vrijeme susreta s Gospom (Foto: Cappello)
Na četvrtoj stranici omota
Fra Janko Bubalo u razgovoru s Vickom

Međugorski događaji kako su ih doživljavali protagonisti
U neprekinutom, živahnom i prisnom, ponekad i šaljivom razgovoru između sedamdesetogodišnjega franjevca pjesnika i dvadesetogodišnje Vicke opisano je tri godine »susreta« s Djevicom. Vicka je najstarija i najkomunikativnija od svih »vidjelaca«. Upravo njoj kao najbogatijem izvoru, s najsigurnijim pamćenjem, obraćao se fra Janko Bubalo nakon što je razgovarao i s ostalih petero »vidjelaca&aquo; iz Međugorja. Prikliještena upitima franjevca, koji nezasitno pita i pita, Vicka se prisjeća i opisuje sve što se događalo od prvih ukazanja pa nadalje iznoseći čak i sporne i provokativne pojedinosti. Ni jedan kutić ne smije ostati taman, ni jedna značajna činjenica ne smije biti zanemarena, fra Jankovo je geslo.
Ove stranice, stoga, predstavljaju nezamjenjivi dokumenat za upoznavanje činjenica. One su neophodna osnova za ocjenu koja ne želi biti samo emotivna, nego znanstvena, zasnovana na činjenicama. Na istim će se stranicama naći svjedočanstvo neponovljivog vjerskog iskustva koje se duboko usjeklo u život i osobnost jedne suvremene djevojke.
Ovu knjigu predajemo čitateljima da bude doprinos pojašnjenju međugorskih događaja.


O Međugorju se već četiri godine neprestano pripovijeda, piše i prave televizijske odnosno filmske reportaže.
Nedostajao je detaljni opis događaja, koji bi iznio sve što se zbivalo od samoga početka, iz usta izravnih sudionika tj. »vidjelaca«. Opredjeljivati se za Međugorje i braniti ga, isto tako osporavati autentičnost videnja i napadati ih, a da se prije toga temeljito i savjesno ne sasluša protagoniste, u najmanju je ruku neozbiljno, a može se mirne duše reći da je i neodgovorno. Svako, naime, izučavanje i produbljivanje sličnih fenomena ne smije zaobići opis zbivanja iz usta izravnih sudionika.
Fra Janko Bubalo je to odmah od početka shvatio i neumorno sabirao na kazetama razgovore s »vidiocima« zapitkujući ih o svemu što su mu mogli i smjeli reći. Njegovim naporima treba zahvaliti što će ostati zabilježene mnoge pojedinosti koje bi inače vrijeme i zaborav izbrisali iz sjećanja sudionika. Rezultate tih napora objavljujemo na hrvatskom jeziku napominjući da su već prije prevedeni i izdani na francuskom i talijanskom jeziku, a da je u pripremi također izdanje na njemačkom i engleskom jeziku.
Na stranicama ove knjige ne treba tražiti teološka razglabanja o ukazanjima. Fra Janko nam nudi jednostavni prikaz zbivanja koja će se sama predstaviti čitatelju u svoj svojoj zanimljivosti i nesvakidašnjosti. Jedno je sigurno: tkogod pročita ovu knjigu, neće požaliti vremena što ga je utrošio na čitanje. Naprotiv, uvjerit će se da ima dosta razloga zbog kojih su međugorska zbivanja već četiri godine u središtu kršćanske pažnje u cijelome svijetu.

Janko Bubalo
TISUĆU SUSRETA S GOSPOM U MEĐUGORJU



Janko Bubalo
TISUĆU SUSRETA S GOSPOM U MEĐUGORJU
O svojim iskustvima govori vidjelica Vicka
JELSA 1985.

U skladu s dekretom Pape Urbana VIII. i uredbom II. Vatikanskog sabora pisac izjavljuje da ne želi preteći suda Crkve kome se potpuno podvrgava. Riječi »ukazanja, poruke, čudesa« i slično tome imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja.
Prema najnovijem dekretu Kongregacije za nauk vjere od 7. ožujka 1975. god. pod naslovom »Dekret o nadzoru crkvenih pastira nad tiskom« »imprimatur« nije više obvezatan za sve knjige osim za: Sveto pismo, liturgijske knjige i priručnike za vjeronauk.
II. Vatikanski sabor traži slobodu informacija među časnim ljudima.
Izdaje
Župni ured - JELSA, o. HVAR
Odgovara
don Božo Medvid, 58465 JELSA, o. HVAR
Tisak
RO »Informator« - OOUR Tiskara
»ZAGREB«


UVODNA RIJEČ IZDAVAČA
O Međugorju se piše po cijelome svijetu, a vjerujemo, pisat će se i dalje. Jedni se oduševljavaju, drugi osporavaju. Tu je prisutno mnogo emotivnasti, a mnogo i apriornih »za« i »protiv«. Netko vidi nebrojene pozitivnosti, drugi opet same negativnosti. Ispaljeni su svi rafali »znanstvenog« rječnika: od autosugestije do kolektivnih halucinacija, a dakako nije izostavljen ni đavao. Kao da su na scenu stupile sve prirodne i natprirodne sile, a milijunska rijeka hodočasnika i dalje teče...
Činjenica da ti događaji traju već četiri godine, i to - kako protagonisti tvrde - svakoga dana, nešto je sigurno bez presedana u povijesti takvih zbivanja u Crkvi. To kod nekih izaziva nevjericu i sumnju, kod drugih udivljenje i veću radost iščekivanja.
Ono što bi moglo najviše pridonijeti mirnom i objektivnom vrednovanju stvari jest: uteći se činjenicama »sine ira et studio«, činjenicama, u najsitnijim detaljima, od samoga početka iz direktnih izvora, iz usta samih »vidjelaca« posebno Vicke.
To nam pruža ova knjiga. Ona ispunja jednu prazninu među svim do sada napisanim knjigama o ovim zbivanjima. Ona nam pruža jedan jednostavni i čisti pogled u stvari. Uvjereni smo da je u svjetlu dojma koji ova knjiga ostavlja na čitaoca mnogo lakše pristupiti spornim detaljima i kušati ih rješavati u sveopćem kontekstu. Vjerujemo da će mnogo pridonijeti razbistravanju stvari i prije bilo kakvog znanstvenog utvrđivanja.
Njome se ne anticipira sud crkvenog auktoriteta, nego se samo pruža sigurni izvor materijala za potrebni studij kako odgovornima tako i svima koji se žele do kraja informirati o događajima na što svi imaju pravo. Smatramo, naime, s Drugim vatikanskim saborom da je protok informacija među poštenim ljudima pravedna stvar. A tako se i svagdje po svijetu čini. A na službenoj je Crkvi »da sve ispituje, što je dobro da zadrži, a što je zlo da odbaci, ali da Duha ne trne i proroštva ne prezire«...
Ime pisca ove knjige nije našoj javnosti nepoznato, jer on je »nadahnuti« pisac tolikog broja pjesničkih knjiga...
I možda ga i sada, iako je - kaže - prestao pisati pjesme, ista inspiracija potakla da opet nešto rekne čovjeku u obliku Rijeke i mostova o kojima zgodno govori hrvatski akademik i pjesnik Ivan Golub »spuštajući se u dno korita gdje prebiva Biće«.
Ali kako »Bubalovo pjevanje« - kako za njega kaže hrvatski književnik i kritičar Ante Stamać - »nije nikakvo propovijedanje, nego otkrivanje«, Bubalo se kao takav otkriva i u ovoj knjizi. On u njoj reda i doziva događaje neka se brane ili neka sami sebe pokopaju.
Bubalo bi želio da se samo podigne antena očišćena od ljudskih predrasuda i predodređenih sudova. Neka činjenice, ako to znaju, govore.
Zato je i napisao knjigu u obliku razgovora ne želeći poetizirati riječi i misli svoga sugovornika, nego ih je ostavio ponekad pomalo i tvrdima i nedorečenima što im opet daje posebnu draž.
Prema tomu, ovoj knjizi i ne treba nekih tumačenja.
Predajemo je našoj javnosti u nadi da će sa zahvalnošću biti primljena.
JELSA, na blagdan Pohoda Bl. Djevice Marije 1985.
Božidar Medvid


PREDGOVOR
Ako bi netko Međugorje tražio na aero ili autokartama, ne bi ga na njima pronašao lakše nego gotovo i svako drugoi selo ovoga svijeta. Tek bolji i bliži njegovi poznavaoci mogli bi nam reći da se to mjestance nalazi negdje uz put izmedu »nekoga« Čitluka i »nekoga« Ljubuškoga. Ili obratno. Uz to bi mogao još nadodati da je to obično hercegovačko selo, ljeti obraslo kamenjem obrubljenim vinogradima i nasadima duhana s neplanski razmještenim grupicama kuća u kojima već stoljećima žive marljivi i vrijedni ljudi s hrvatskom krvi u svojim žilama i odvajkada prožeti kršćanskim vjerovanjem u Božju prisutnost među njima.
To zajedništvo s Bogom prožimalo ih je i hrabrilo kroz, duga stoljeća da ostanu ondje i da budu ono što jesu uza sve' kušnje i nevolje koje su ih stizale i satirale, a da ih ipak nisu uništile.
To svjedoči i ovogodišnja proslava Uzvišenja svetog križa, koja se slavila 11. rujna (u prvu nedjelju iza Male Gospe), kad se na njihovom Križevcu sabralo. više od stotinu(!) tisuća i gladnih i žednih i umornih sa svih »četiriju vjetrova« da, stojeći mirno na suncem užarenom kamenju, euharistijskim slavljem proslave 50. obljetnicu izgradnje ogromnoga armiranobetonskog križa što ga je taj narod podigao svome Otkupitelju uz tisuću i devetstotu obljetnicu svoga otkupljenja. Križ je podignut na najvišem brdu iznad sela koje nije baš slučajno bilo dobilo ime Šipovac. Isto kao što nije slučajno izgradnjom toga križa prekršteno u Križevac tako da se više mnogi ni ne sjećaju njegova staroga imena.
I nije slučajno taj i takav, ljubavlju i znojem oplemenjeni, Križevac postao omiljelim Gospinim »odmaralištem« odakle se toliko puta tajanstveno otkrivala mnogima koji su dolazili u Međugorje da je za nešto mole ili joj se za nešto zahvale. Da, tako su onda prolazila ta vremena. I ono višestoljetne turske strahovlade i ono poturske nepravde.
No, kad to nitko nije očekivao, to mjestance od nešto više od pet stotina domaćinstava u pet svojih zaselaka (Bijakovići, Međugorje, Miletina, Šurmanci i Vionica) postade svojevrsnim središtem u kojemu se događaju, u najmanju ruku, čudnovate stvari. Tako da je njegovo (za neke) teško izgovorljivo ime postalo i Znakom i Uporištem za »nadu koja ne vara«.
Tako je to počelo dvadeset i četvrtoga lipnja tisuću devet stotitna osamdeset i prve, otprilike u pet sati poslije podne, kad je jedna (onda) nepoznata djevojčica iz bijakovskog Podbrda s uprtim kažiprstom svojoj kolegici rekla: »Vidi Gospe!« I čudnovato! - Toga časa, i otada sve to jasnije, ta je riječ postajala Uporištem za višemilijunsku rijeku ljudi koja je tu tražila i nalazila nešto što ovoga časa nigdje drugdje nije mogla naći.
A svu tajnovitost i sva osvjetljenja o tomu otkrivalo je i još uvijek otkriva šestero neuke »djece« koja su već drugi dan (25. lipnja te providonosne godine) svi zajedno mogli reći: »Vidi .Gospe!« - Jer, tada ju je svih šestero vidjelo i čulo njezine riječi.
I, otada se to, uglavnom, svaki dan tako događa. A Gospa se onda preko njih otkrivala svijetu i još uvijek se otkriva hrabreći i opominjući ljude da se prepoznadnu kao braća i da se vrate Bogu zajedničkome Ocu koji konačno ljudsko srce, usrećuje i smiruje.
Medutim, kroz ovo vrijeme od tridesetak i više ovdje donekle opisanih mjeseci tu se dogodilo i još uvijek se događa toliko toga, da se nije baš tako lako i jednostavno snaći i prepoznati te događaje kao jasni Poziv odozgo koji zove na obraćenje i izmirenje u zajedničkom Ocu koji nas na to poziva. Jer, koliko god smo mi ljudi slični, toliko smo i različiti pa ne dogledavamo jednako ni ovo što se u Međugorju događalo ili se sada događa.
I upravo zbog toga zabilježih nešto od toga, da se sad lakše o tomu razmišlja.
A da bih to mogao, postajao sam upravo dosadan ovoj Gospinoj »djeci« ili »Gospinim vidiocima«, kako se to šestero djece obično naziva. Stalno sam ih mučio i zapitkivao, a onda i bilježio gotovo sve što sam u vezi s ovim od njih ili od njihovih poznavalaca doznavao.
Mnoge sam stvari i intuitivno saznavao promatrajući tu »djecu« iz dana u dan na njihovim susretima s onom svijetlom djevojačkom Pojavom koju oni odmah od prvoga dovida nazvaše Gospom. I, često sam se, s drugima, na tim susretima zapitkivao: Što to vide oči njihove? S kim to oni tako radosno šapuću? Što to odjednom tako obasja njihova lica? Pa, onda toliko takvih. i sličnih pitanja.
I, tražio sam odgovore. Za sebe i za one, koji su češće i sebe i mene to isto zapitkivali. Za to sam koristio svih šestero vidjelaca. A najviše sam koristio strpljivost »strašne« (kako je nazva jedan talijanski novinar) Vide-Vicke Ivanković iz Bijakovića. Činio sam to tako iz više razloga. Zato što je Vicka od šestero Gospine djece najgovorljivija; što je ona najstalniji i ponajpotpuniji svjedok međugorskih događaja; što je ona najviše korištena, pa je postala i najkontroverznijom od svih vidjelaca i što je Vicka najneustrašivija pa ne dršće pred istinom onakvom kakvu je ona gledala.
Tako sam onda s Vickom, posebno, razgovarao i razgovarao. Sve dotle dok se nabrao ovaj svezak što ga evo sada poklanjam svima koje budu uznemirivala pitanja kakva su i mene nekada uznemirivala, a i sad (to znam!) ponekoga uznemiruju. No, nikomu ne namećem svojih odgovora. Neka se događanja i događaji sami brane ili se sami pokopavaju. I, koliko to mognu, neka pomognu da se dođe do potpune istine o kojoj i Pavao svome »ljubljenom sinu« Timoteju piše.
Stoga ovaj sveščić nema zadatka da uvjerava, nego samo - koliko to mogne i znadne - osvjetljava. Jer, svjetlo događaja je ponajjače svjetlo koje može obasjati i čovjeka i ono što se oko njega događa.
Potrebno je samo antenu za primanje osloboditi od patine svih predodgovora i pustiti je da slobodno prima. Pa neka onda sama sebe sasluša.
Ali uz ovo se mora imati na pameti i to da su ovi razgovori završeni koncem 1983. ili (što je svejedno) početkom 1984. godine.*
Bilo je tomu više razloga. Ponajprije, što su time već bile donekle iscrpljene najzanimljivije pojedinosti iz međugorskih događaja. A onda i zato što je Vicka, moj glavni sugovornik, već od početka 1983. god. bila zauzeta svakodnevnim slušanjem i bilježenjem Gospina života.
Slično je bilo i s Ivankom. Ona je, prestavši bilježiti Gospin život koncem svibnja osamdeset i treće, nastavila slušati i bilježiti Gospina kazivanja o prošlom, sadašnjem i budućem životu Crkve čime je ušla i u 1984. godinu.
Tako: ni s jednom od njih nisam mogao nešto određenije i novije razgovarati, jer ni jedna ni druga, po Gospinu naređenju, ne smije nikomu ništa o tomu govoriti, dok im Gospa ne rekne, kad će i komu će to moći otkriti.
A praktično, nisam mogao koristiti ni Mariju jer je ona, po naravi šutljiva, kad joj je Gospa 17. srpnja 1983. god. prestala tumačiti svoj život, bila stvarno jedina prava veza između Gospe i mnoštva onih (posebno bolesnika!) koji su željeli neku neposredniju vezu s Gospom. Ona dva dječaka jedva su joj što u tome mogli pomoći.
Naravno: ovdje nije ni navedeno ni osvijetljeno sve što se u Međugorju zbivalo ili se sada zbiva. Pa vjerojatno će i poslije ovoga ponekomu biti uskraćena mogućnost prepoznavanja istine, kao što je prema Luki (Lk 24,16) do dolaska Duha i apostolima bilo uskraćeno, da pravo prepoznadnu onoga koji je jedini sam sebe mogao nazvati Istinom. To pogotovo, što su ponajljepše i ponajzanimljivije stvari iz Međugorja, barem za sada, za nas zastrte tajnom.
No, i ovo što možemo i smijemo znati, moglo bi nam, bar donekle, pomoći osvijetliti ono što ta tajnovitost prekriva. A to bi bilo i jedino stvarno poslanje svega što je ovdje o tomu zabilježeno.
Janko BUBALO

* Rukopis je provjeravan i ponešto nadopunjavan sve do 12. listopada 1984. god. kako to Janko i Vicka na kraju rukopisa svojom izjavom i svojim potpisima svjedoče.



UVOD U RAZGOVOR

Janko - Vicka, kad se već tako uobičajilo, imaš li išta protiv da te i ja tako nazivam?
Vicka - A, šta ću imat protiv! Ta, ja sam više i zaboravila da mi je pravo ime Vida.
J - Onda, dobro. - I, evo, mi se, nakon toliko zgoda. i nezgoda, sastadosmo da konačno pravo porazgovaramo. Ti znaš da sam ja to odavna želio, ali to pravo ne uspjesmo sve do sada. Istina, mi smo to više puta pokušavali, ali ja sam kasnije uviđao da nam je uvijek ponešto nejasna i nedorečena ostajalo. Tu mislim posebno na ono što se događalo od onoga prvog dana vašega viđenja one svijetle djevojačke Pojave, gore na brdu iznad vaših kuća, pa.do današnjih dana.
Kroz to vrijeme dosta se toga odigralo i u nama i oko nas, pa se možda dosta toga i zaboravilo. Zato se ponešto od toga nejednako (a možda i krivo) tvrdi i objašnjava tako da u koječemu nije lako (ako je to uopče moguće!) doći do pune i prave istine, posebno o prvim danima tih događaja.
Pa, da počnemo, u ime Božje!
V - Pa, dakako! Ja jedva čekam!
J - Pa, počnimo! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
V - Amen.
J - A sad pomoću magnetofonskog snimka zazovimo Boga jednom zgodnom pjesmom, da nam se Bog približi i da nam pomaže. - Poslušajmo... (Bliže, o Bože moj, k veličju tvom. Budi ko stijeg i rijek življenju mom. Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas. Bliže, o Bože moj, k veličju tvom...)
V - Baš je to divno! Pa, daj počnimo.
J - Dobro. Vicka! Nije to baš tako jednostavno, ali čini mi se da sam ovoga časa baš ja nekako pozvan da, uz pomoć svih vas prvih i stalnih vidjelaca, nešto o svemu tome zabilježim i kažem.
Pa, ako se slažeš...
V - Ma, sigurno, jer ti si odmah od početka stalno nešto zapitkivao i bilježio. A i Gospa ti je nešto o tomu rekla.
J - Dobro. Pustimo sad to! Nego nije slučajno da sam ja ovaj razgovor baš s tobom uplanirao. Ta, ti si jedina i bila stalno na mjestu ukazanja, pa kao takva možeš najviše i pomoći da se bar nešto o svemu tomu zabilježi i razjasni.
Pa, da počnemo!
V - Može, može.
J - Drago mi je, da je tako. Jer, pomalo sam se pobojavao. Mnogi i mnogi su te mučili s ovakvim stvaima, pa...
V -To je točno. I, da bi pravo kažem: to mi je dodijalo. Ali tebi sam ovo davno obećala, pa ne boj se. Samo pitaj!
J - Dobro. Samo, molim te: budi mi što iskrenija i što otvorenija. I, reci mi sve - ama baš sve - što znadneš o ovomu o čemu te budem pitao.
V - Dobro, dobro. Ja ću ti reć sve što znadnem i što smidnem, jer...
J - A šta »jer«?
V - Ma, ništa. Ti znaš da ima stvari o kojim ja ne smim govoriti. Ali, ajde-ti samo pitaj!
J - Dobro, Vicka. Ja znam za to. Ja to neću od tebe ni tražiti. Ta, barem ja kao svećenik znam šta znači čuvati tajne! I, budi uvjerena da sve ovo nije moja radoznalost, nego iskrena želja da svoju (a možda i još čiju!) vjeru u Boga i u Gospu što bolje učvrstim i ojačam.
V - Dobro. Ja volim da je tako.
J - Imaš pravo. Nego, ne znam kako bi bolje bilo: da pustim tebe da pripovijedaš ili da te ja što više zapitkujem?
V - A, bolje je da ti pitaš! Ne znam ja sama pričat. Znam, nego ko zna kud bi ja otišla. Možda bi pričala svašta, a zaboravila na ono glavno.
J - Onda, tako ćemo. Samo gledaj da govoriš što jasnije i što književnije. Jer, ovo će vjerojatno još netko slušati, a (tko zna!) možda a čitati, pa...
V - E, slabo ti ja znam književno govorit. Ja uopće na to ne pazim. Pogotovo, otkad ne idem u školu. Ja govorim ko i moja majka, pa ako može, može.
J - Dobro. Kako bude. Nego, da počnemo! - Magnetofon je već uključen, pa valjda će ići. Kao prvo reci mi: da li ono mjesto prvih ukazanja ima svoje posebno ime?
V - Ma, ne znam ti to ni ja. Neko ga zove »Brdo«, neko »Podbrdo«, a neko rekne i »Gradina«. A, nije to ni važno!
J - Ipak je važno. - Evo, da sad mene netko upita kako se zove ono mjesto prvih Gaspinih ukazanja, bilo bi nezgodno kad mu to ne bih znao reći. I, ja ću ga od sada stalno »Podbrdom« nazivati. Ja sam to i druge ispitivao. Većina mi je rekla da je najbolje da se tako naziva.
V - Može, može. Ja nemam ništa protiv, jer i ja ga obično tako nazivam. A tako je već ušlo i u knjige, pa...
J - To je u redu. - E, sad mi, prije nego uđemo u pravi razgovor, reci imena i prezimema, s očevim imenom, svih onih koji su barem jednom vidjeli onu svijetlu djevojačku Pojavu koju ste vi odmah nazvali Gospom.
V - Pa, to sam ti - čini mi se - barem dva-tri puta nabrajala.
J - To je točno, ali ipak!
V - Dobro. Može. Pa, ovako: Gospu su barem po jednom vidjeli:
Ivanka Ivanković Ivanova,
Mirjana Dragičevič Jozina,
Ja - Vida (Vicka) Ivanković Perina,
Ivan Dragičević Stankov,
Marija Pavlović Filipova,
Ivan Ivanković pok. Joze,
Marijina sestra Milka i
mali Jakov Čolo Antin.
J - E, to je u redu! Nego, da odmah prijeđemo na prva ukazanja?
V - Može, može. Zašto ne?



Fra Janko razgovara s malim Jakovom

Prvi tjedan ukazanja
PRVI DAN
(Srijeda 24. lipnja 1981.)

J - I, kad je to tako, daj ispripovijedaj mi kada i kako je došlo do prvoga ukazanja? Najprije reci kada je to bilo?
V - Fra Janko, ta, to barem svak zna, ali evo kad oćeš: prvo ukazanje je bilo na Ivanjdan, 24. 6. 1981. godine.
J - Znaš li , barem otprilike, u koliko sati?
V - Nekako iza pet popodne.
J - Sad mi reci nešto opširnije kako se to dogodilo i kako si se ti tu našla?
V - Ma, to je duga priča. Oću li pričat sve ili samo ono glavno?
J - O svemu. I to: što više, to bolje, da bi nam jednom taj, da tako kažem, sudbonosni čas bio što jasniji.
V - Dobro. Ja ću govorit, ali ti mi moraš pomagat svojim pitanjima, jer ko zna kud ću ja otići...
J - Dobro, Vicka. Ja ću ti sigurno i dosaditi svojim pitanjima, ali daj ti počni!
V - Pa, evo, ovako: Kako i znaš, taj dan bila je svetkovina. Ali ja nisam išla na misu jer sam morala ići u Mostar na 'produžnu' nastavu.
J - Kakvu produžnu nastavu?
V - E, bila sam pala iz matematike, pa su nas zvali na tu produžnu.
J - Dobro. A onda?
V - Došla sam kući nekako ako podne. Bila je strašna vrućina i stiska u autobusu, pa znaš kako je.
J - I, onda?
V - Kad sam se malo odmorila, nešto sam jela i zaspala. A malo prija toga naišle su k meni Mirjana i Ivanka. Mi smo se već izjutra bile dogovorile da ćemo prid mrak malo izać na. šetnju. Mi srno ti uvijek bile zajedno.
J - Dobro. Pa onda?
V - Ja sam slatko zaspala. Dosta sam spavala, a onda me je probudila sestra Zdenka. I, varala me je, da odmah ustanem, da ću zakasnit u školu. I, tako.
J - Biva, bila si se teško razlijenila?
V - Ma nisam se baš tako razlijenila, nego eto šta ću.
J - A, onda?
V - Ustala sam, obukla se i pošla tražiti Ivanku i Mirjanu.
J - Gdje si ih tražila?
V - Najprije sam pošla u Jakišine matere. Ona je Mirjanina tetka, pa mislim, sigurno su tu.
J - I, tu si ih našla?
V - Ne, ne! One su bile tu, ali su onda otišle ko na šetnju, a njoj su rekle da one odoše onim makadamom k Čilića kućam, a kad ja dođem, da iđem za njima.
J - Tako je to onda i bilo?
V - Jest. Ja sam malo pošla tim makadamom i ugledala sam nji dvi i malu Milku Filipovu. Sve tri su se u nešto zabuljile i nekakve ko poplašene. Mašu mi rukom da dođem. Ja požurim, ali nešto mi čudno... U što su se one tako zabuljlile!?
J - A u što?
V - Kad sam došla do nji, one mi sve uglas kažu: »Vicka, eno Gospe!« Ma, šta je njima? Kakve Gospe! Ja sam stvarno pomislila da one vide zmiju, pa da me varaju. Zgrabila sam papuče s nogu i pobjegla bosa - ko luda.
J - Kamo si pobjegla?
V - Pa, dolje kućama. Da kud ću!
J - I, tako ti toga dana nisi ništa vidjela?
V - E, čekaj. Nisam ja još svršila.
J - Pa, dobro. Hajde pričaj!
V - Ja sam se dolje nad kućama zaustavila i udarila u plač. Samo bi plakala. Kako se oni igraju s Gospom! I, tako. Nisam znala ni kud bi ni šta bi.
J - Tako si valjda onda otišla kući?
V - Ne, ne. Dok sam ja tu bila, naišla su ona dva Ivana.
J - Koja dva Ivana?
V - Ivan Stankov i Ivan pok. Joze. Nosili su nešto jabuka u jednoj najlonskoj vrećici.
J - I, valjda te pomudlili jabukama?
V - Jesu, ali meni nije bilo do jabuka. Nego, samo mi se vrtilo u glavi ono »eno Gospe«.
J - A što se najposlije »izvrtilo«?
V- Ja sam kroz plač zamolila Ivana Stankova, da odemo gori k onim trima što kažu da vide Gospu. Ivan me je posluša, i pošli smo gori. Jasam mu govorila: »Ne moramo je mi vidit, ali da odemo... «
J - Ivan te je valjda poslušao?
V - Pa, je - da šta je!
J - A kad ste došli gore?
V - Oni su nam pokazivali gdje je Gospa. I, onda smo je i mi ugledali. Ivan je odmah pobjegao preko ograda. Bacio je i jabuke i sve.
J - A ti?
V - Ja sam ostala i gledala.
J - A šta si zapravo vidjela?
V - Pa, vidjela sam ko neku divnu djevojku s djetetom u naručju. Stalno ga je nešto ko otkrivala i pokrivala. I, mavala nam je rukama da dođemo k njoj.
J - A vi? Je li itko išao?
V - Niko! Ko je smio od stra i pomislit?
J - A zašto vam je pakazivala to dijete?
V - Ko zna! Možda da ga bolje vidimo.
J - I koliko si ti tako tu ostala?
V - Ne znam pravo. Možda pet-šest minuta. I onda sam opet pobjegla.
J - Kamo?
V - Kući da kud ću! Bila sam strašno radosna ali i uplašena. Bilo me je stra, a bilo mi i drago.
J - A šta, kad si došla kući?
V - Zavalila sam se u otoman i stalno sam plakala. Samo mi se plakalo, plakalo.
J - A kako se tu tada kod Gospe našla mala Milka Filipova?
V - Ma, nije to važno. Sad bi morala početi priču opet iz početka.
J - Ne priču, nego reci, ako znaš, samo to, jer i to je zanimljvo.
V - Dobro. Evo, vako: Kad su Ivanka i Mirjana bile otišle na šetnju, Ivanka je odjednom ugledala Gospu i rekla je to Mirjani. A Mirjana joj je rekla: »Ajde, kakva Gospa - oklen će se nami ukazati Gospa!«
J - Mirjana je, biva, tada nije ni vidjela?
V - Ne, ne. One su onda pošle kući tražit mene, ali na ulazu u selo, srela ji je mala Milka i zamolila da pođu s njom, da puste iz ograde ovce.
J - A čije su bile ovce?
V - Milkine, jer ni Ivanka ni Mirjana nisu tada uopće imale ovaca.
J - I, šta onda?
V - Milka je pustila ovce, i onda su se zajedno vraćale u selo.
J - Dobro. Vratile se u selo i...
V - Ma, čekaj! Nije to baš tako.
J - Šta li je sad?
V - Evo, šta je: Dok su se one vraćale u selo, Ivanka je opet ugledala Gospu na istomu mjestu. Rekla je to njima. One pogledaju: vide je i one. - Gospa, i gotovo! Iza toga sam onda stigla i ja, a već sam ti rekla šta je i kako je onda bilo.
J - To je dobro. Nego, reci mi: kako se tu našao Ivan pok. Joze?
V - E, on je bio s onim Ivanom Stankovim. I kad smo mi pošli gori, i on je pošao za nami.
J - A je li on išta vidio?
V - Vidio je i on, ali nije jasno ko mi.
J - Je li itko tada išta čuo da vam je Gospa govorila?
V - Nije nitko ništa, samo smo vidili da nam je mavala rukama da dođemo. I pokazivala nam je ono dijete.
J - Dobro. A je li Gospa tada svakomu izgledala isto?
V - To ne znam. Bila je dosta daleko, pa...
J - Ti si se, kako si rekla, vratila kući prije Ivanke i Mirjane.
V - Malo prije. Gospa je otišla, onda i one kući.
J - A što kod kuće? Jeste li išta od toga drugima pripovijedali?
V - Pa, da šta smo nego pripovijedali!
J - A oni?
V - Bilo je svašta! Neko je možda i povjerovao, neko se čudio, neko je to tumačio vako, nako onako; da je to bio »leteći tanjur«. I, tako. Ma, svašta se govorilo.
J - I, tako se onda otišlo na spavanje?
V - Pa, da kud ćeš! Trebalo je ujutro zorom brati duvan, čuvati stoku. I, svašta. Znaš kako je!
J - Dobro. A još ovo: Kako je Ivanki palo na pamet, da tu svijetlu djevojačku Pojavu odmah nazove Gospom? Kako nije na štogod drugo pomislila?
V - Ja to ne znan. A na koga će pomislit? Divna mlada majka s dijetetom. Kruna oko glave. Gospa ko Gopa!
J - Dobro. Onda ćemo i mi od sada tu svijetlu Pojavu slobodnije nazivati Gospom.



Mjesto prvoga ukazanja na Podbrdu

DRUGI DAN
(Četvrtak 25. lipnja 1981.)

J - Osvanuo je, Vicka, četvrtak. Dakle, drugi dan ukazanja 25. lipnja. Da li se bilo već zaboravilo na ono što se sinoć događalo?
V - Ni malo! O tomu se i sanjalo i pričalo.
J - Jeste li se išta dogovarali? Da se to pusti kraju ili...?
V - Ma, čudno je to. Nije se to nikako moglo pustit kraju. Mi tri...
J - Koje vi tri?
V - Ivanka, ja i Mirjana dogovorile smu se da ćemo opet otprilike u isto vrijeme poći tamo oklen smo je prvi dan vidile. Pa, ako to bude baš Gospa, možda će ona opet doći.
J - I, pošle ste?
V - Jesmo. Nekako u ono vrijeme. Išle smo dolje makadamom, a gledale smo gori na rnjesto prvoga ukazanja.
J - Pa, ništa?
V - A, kako ništa! Odjednom je bljesnulo svjetlo, i ukazala se Gospa.
J - S djetetom?
V - Ne, ne! Ovaj put nije bilo djeteta.
J - A gdje se zapravo Gospa ukazala?
V - Gdje i prvi dan.
J - Sjećaš li se tko ju je tada prvi ugledao?
V - Opet Ivanka.
J - Sigurno?
V - Ma, sigurno! Onda smo je ugledale i ja i Mirjana.
J - I, valjda ste ovaj put pošle gore prema njoj?
V - E, čekaj! Kad smo mi polazili gori, ja sam rekla Mariji i malom Jakovu da ću ji zovnut ako išta ugledamo.
J - Tako je to valjda i bilo?
V - Pa, jest. Kad smo je mi tri ugledale, ja sam rekla Ivanki i Mirjani neka pričekaju dok ja nji zovnem. Ja sam ih zovnula, i oni su odmah poletili za mnom.
J - I, onda?
V - Kad smo se svi sastali, Gospa nas je zvala mašući rukom. I, mi smo poletili. Marija i Jakov nisu je odmah ugledala, ali poletili su s nami.
J - Kojim putem?
V - Ma, kakvim putom! Tamo ga i nema. Mi smo poletili pravo gori. Pravo kroz ono drače.
J - I, moglo se?
V - E, mi smo izletili ko da nas je nešto nosilo. Nema ni kamena ni drače. Ništa! Ko da je sve bilo od neke gume, spužve, čega li. Ma, to je bilo nešto neopisivo! Ni'ko nije moga s nami!
J - A vidite li Gospu za vrijeme te trke?
V - Kako ne vidimo! Kako bi znali, kud ćemo trčati? Samo Marija i Jakov nisu je vidili dok nisu izašli gori.
J - Onda su je, biva, i oni ugledali?
V - Jesu. Najprije nejasno, a onda sve jasnije.
J - Dobro. A sjećaš li se tko je prvi gore izletio?
V - Prve smo izletile ja i Ivanka. A uglavnom svi zajedno.
J - Vicka, ti kažeš, da ste tako lako gore izletili, a jednom si rni rekla da su Mirjana i Ivanka tada pale u neku nesvijest.
V - Jesu malo, ali to je za čas prošlo.
J - A šta ste radili kad ste došli gore?
V - Ne .znam ti pravo ni kazati. Smeli smo se. Bilo nas je i strah. Nije lako stajati prid Gospam! Ali smo ipak pali na kolina i počeli nešto moliti.
J - A sjećaš li se možda šta ste molili?
V - Pa, i ne sjećam! A sigumo smo molili Očenaš, Zdravomariju i Slava Oru. Nismo ni znali ništa drugo!
J - Jednom si mi pripovijedala da je tada mali Jakiša bio upao u neku draču.
V - A jest, jest! U tomu uzbuđenju upao je u jednu draču. Pomisliila sam: E, moj Jakove, ti se nećeš odatlen više živ izvući.
J - A je li se (vidimo da jest!) mali ipak izvukao?
V - Pa, da šta je! I to dosta brzo. Kad se je izvuka, samo je ponavlja: »E, sad mi nije ža umrit kad sam vidija Gospu!« A zamisli: na njemu nikakva znaka da je bio u drači.
J - Kako to?
V - Šta ja znam. Ja tada nisan znala ništa o tomu mislit, a sad vidim da ga je čuvala Gospa. Da ko je!?
J - A kako je Gospa tada izgledala?
V - Mislliš, kako je bila obučena i...
J - Ne, ne to! Nego, mislim na njezino raspoloženje i držanje prema vama.
V - Bila je divna, nasmijana i radosna... Ma, to se ne da opisati!
J - Je li vam tada (mislim toga drugoga dana) išta govorila?
V - Jest, molila s nami. I, tako.
J - A jeste li je vi išta pitali?
V - Ja nisam ništa. A jest Ivarka. Ona je pitala za svoju mamu. Ona je malo prije toga nenadano umrla u bolnici, pa...
J - E, to je vrlo zanimljivo! A šta ju je pitala?
V - Pitala je, kako joj je mama.
J - Je li joj Gospa išta odgovorila?
V - Jest, jest. Rekla joj je da joj je mama dobro; da je s njom i da se ništa ne brine za nju.
J - A s ki.m »s njom«?
V - Ma, s Gospom, da s kim!
J - Jeste li vi čuli kad je Ivanka to pitala?
V - Kako ne! Svi smo to čuli.
J - A jeste li čuli, šta joj je Gospa rekla?
V - Čuli smo i to svi osim Marije i Jakiše.
J - A zašto je to tako s Marijom bilo?
V - E, ko to zna! Tako je bilo, i gotovo.
J - Je li to Mariji bilo žao?
V - Sigurno da jest, ali šta možeš?
J - Vicka, dobro. Nego, iz ovoga razgovora ne vidim šta je toga dana bilo s Ivanom Stankovim?
V - Ivan je bio s nami i vidio sve što i mi.
J - A kako se on tu našao?
V - A, ko i mi! On je stidljiv dečko, ali gledao šta ćemo mi radit, pa to je i on radio. I, kad smo mi poletili na Podbrdo, i on je s nami poletio.
J - Dobro, Vicka. A to je sve u svemu divno bilo!
V - Ma, šta divno! To se ne da opisat. Ko da nismo na zemlji. Džaba sve: i vrućina i drače i ona gužva s ljudima. Kad je ona s mami, sve se zaboravi.
J - Dobro. A je li je tada itko išta pitao?
V - Pa, rekla sazn da je Ivanka pitala za majku. A.Mirjana je pitala da nam ostavi neka znak da ne govore svašta a nama.
J - A Gospa?
V - U Mirjane se okrenuo sat.
J - Dobro. Ja o tomu ne bih ništa, jer nije sve jasno što se s tim dogodilo. Nego, nešto drugo...
V - Pa jesmo. Pitali smo i oće li opet doći.
J - A ona?
V - Ona je klimala glavom da oće.
J - Vicka, ti si rekla (a negdje je tako i zapisano) da si je tada vidila u nekoj drači.
V - Jesam ja tako rekla. Ti znaš da sam ja letičasta. A ja sam Gospu vidila kroz jednu draču i učinilo mi se da je u drači. A ona je bila između tri drače na jednoj maloj ledinici. Ali šta se sad neko za to »kači«! Glavno je, jesam li je vidila ili nisam.
J - Dobro, nego čuo sam da ste je tada i škropili.
V - Ne, ne! To je bi1o treći dan.
J - Dobro. A dokle ste tada bili s Gospom?
V - Dok nam je rekla: »Zbogamte, anđeli moji« i otišla.
J - U redu. A sad mi konačno reci tko je sve toga dana vidio Gospu?
V - Nas šestero.
J - Kojih šestero?
V - Ma, nas šestero! Ja, Mirjana, Ivanka; pa onda Ivan, Marija i Jakiša.
J - A koji Ivan?
V - Ivan Stankov. A o tomu smo već nešto govorili.
J - Točno, Vicka. Nego je li još itko tada bio s vama?
V - Bilo nas je tu barem petnaestero. Jest i više! Bio je Mario, Ivan, Marinko... A ko će se sad svakoga sjetit?
J - Je li bio itko od starijih ljudi?
V - Bili su Ivan Ivanković, Mate Šego i još neki.
J - A šta su oni kasnije o tomu pripovijedali?
V - Govorili su da se tu stvarno nešto dogada. Osobito kad su vidili kako smo mi gori izletili. - Neki su vidili i bljesak svjetla, kad je Gospa dolazila. I, tako...
J - A jesu li tada tu bili mala Milka i Ivan pok. Joze?
V - Nisu.
J - A zašto to?
V - Šta ja znam. Milki nije dala mater. Išla je Marija, a Milka je trebala nešto materi. A ovi Ivan? On je malo stariji, pa šta će s nami drčinom.
J - Dobro. A kada ste se vi vratili kući?
V - Kako ko.
J - Vaš Marinko mi je pripovijedao da je Ivanka na pavratku gorko plakala.
V - Pa, jest. Gotovo svi smo plakali, a ona posebno. Kako ne bi!
J - A zašto ona posebno?
V - Ma, jesam li ti rekla da joj je Gospa govorila o materi. A znaš kako je. Mater je mater!
J - Dobro. A kažete da joj je Gospa rekla da joj je mater s njom i da joj je dobro, pa...
V - Džaba! Ko ne bi volio svoju mater?



TREĆI DAN
(Petak 26. lipnja l981.)

J - I, tako je, je li, osvanulo treće jutro i dan trećega ukazanja. Uzbuđenje je, kako si mi jednom pripovijedala, bivalo sve veće jer ste se tada, kako kažete, ipak drugi put pravo susreli s Gospom. Sad vam je, valjda bilo lakše?
V - Pa, jest. Sigurno da je! Ali ipak je to bila muka jer još ntiko nije pravo zna šta se tu događa i na što će to izaći!
J - Možda ste se bili već pokolebali, da li bi išli gore ili ne bi?
V - Nimalo! To nikako. Mi smo jedva čekali kad će šest popodne. Radili smo ono dnevno što smo brže mogli samo da mognemo gori.
J - I, tako ste i tada pošli?
V - Jesmo, da šta smo! Bilo nas pomalo i strah, ali Gospa nas je vukla. Čim bi pošli, samo smo gledali gdje ćemo je ugledat.
J - Tko je sve taj dan išao?
V - Pa, nas šestero i mnogo naroda.
J - Kojih vas šestero?
V - Nas šestero vidilaca i narod.
J - I šta, vi izišli gore, a Gospe nema?
V - E, čekaj. Šta se zatrkuješ! Mi smo najprije pošli gori na put iznad kuća i gledali oće li se pojavit Gospa.
J - I, ništa?
V - Ma, kako ništa! Brzo je bljesnulo svjetlo i to tri puta.
J - A čemu to svjetlo? Ta, tada je jedan od najduljih dana u godini. Sunce je visoko, visoko.
V - Sunce je visoko, ali nami je Gospa zasvitlila, gdje je ona.
J - A tko je vidio to svjetlo?
V - Mnogo nas je to vidilo. Ne znam koliko. A glavno je da smo ga vidili mi vidioci.
J - Jeste li vidjeli samo svjetlo ili...
V - I svjetlo i Gospu. Šta bi narn samo svjetlo!
J - A gdje je Gospa bila? Valjda gdje i prva dva dana?
V - Ni blizu! Ona je bila potpuno na drugom mjestu.
J - Naniže ili naviše?
V - Puno, puno naviše!
J - A zašto to?
V - Zašto? Ajde ti to Gospu pitaj!
J - Marinko mi je pripovijedao (i on je tada prvi put bio s vama) da se to dogodilo gore pod nekom pećinom i da se tu nalazi neki stari drveni križ, valjda na nekom starom grobu.
V - Ja za to ništa ne znam. Ja nisam nikada ni prije ni poslije tu bila.
J - Dobro. A šta ste radili kad ste je, kako kažeš, ugledali?
V - Poletili smo gori ko krilati. To je sama drača, kamen... Strašno je uzastranu. Ali leti se ko tica. Sve leti. I mi i narod.
J - A bilo je, biva, s vama i naroda?
V - Pa, da šta je. Ta, jesam li ti to rekla!
J - A koliko ga je bilo?
V - Ko ga je brojio! A govorili su da ga je bilo više od hiljadu. A jest i više. Ma, da šta nego i više!
J - I, na znak svjetla svi ste gore poletjeli?
V - Najprije mi, a narod za nami.
J - Sjećaš li se tko je prvi doletio do Gospe?
V - Mislim: Ivan.
J - Koji Ivan?
V - Pa, ovaj Ivan Gospin.
J - E, drago mi je da je on kao muškarac ipak prvi izletio!
V - Dobro. Eto, veseli se!
J - Vicka, ovo je mala šala. Nego, šta ste radili kad ste gore došli?
V - Malo smo se smeli, jer je opet Ivanki .i Mirjani nešto slabo bilo. Malo smo se oko nji zabavili, ali to je brzo prošlo.
J - A šta je Gospa tada radila?
V - Ona je bila nestala. Mi smo počeli molit, i ona je opet došla.
J - A kako je izgledala?
V - Kao i jučer, samo je veselija. Divna je. Nasmijana.
J - Tada ste je, kako si već rekla, i škropili?
V - Jesmo, jesmo.
J - Dobro. A to mi je stvarno zanimljivo: zašto ste je škropili?
V - Bolan, ti ne znaš, kako je to bilo. Nije još niko siguran o čemu se pravo radi. Neko je govorio ovo, neko ono. Ja nisam nikada dotlen čula da se i sotona može ukazati.
J - Onda se valjda neko sjetio da se sotona boji blagoslovljene vode.
V - Pa, jest. Koliko sam puta čula od svoje bake: »Boji se ko vrag kršćene vode.« Starije žene su nam a rekle da je poškropimo.
J - A odakle vam sad »kršćena voda«?
V - Ajde, šta se sad praviš Englez? Ko da ne znaš da u svakoj našaj kršćanskaj kući ima blagosovljene soli, a onda i vode.
J - Vicka, dobro si. Nego bi li mi mogla reći, tko je pravio tada tu blagoslovljenu vodu?
V - Znam, ko da gledam: pravila ju je moja majka.
J - A kako ju je pravila?
V - Eh, ko da ne znaš! Sastavila je so i vodu, izmišala i gotovo. A tada smo svi molili Virovanje.
J - A znaš li tko je vodu nosio?
V - Znam. Naš Marinko, da ko će!
J - A tko ju je škrapio?
V - E, škropila sam je baš ja!
J - Bacila vodu prema njoj i gotovo?
V - Poškropila je i rekla na vas glas: »Ako si Gospa, ostani s nami, a ako nisi, ajde (brate) ad nas!«
J - A što ona?
V - Nasmijala se. Meni se čini da joj je bilo drago.
J - A nije ništa govorila?
V - Nije ništa.
J - Što misliš, je li i jedna kap vode pala na nju?
V - Ma, kako nije! Ja sam se dobro primakla a nisam je štedila.
J - To je zaista veoma zanimljiivo. Po tomu bih rekao, da se kod vas još uvijek ponekad škropi kuća i oko kuće kao što se i u momu djetinjstvu činilo.
V - Pa, da šta je! Ko da mi više nismo kršćani!
J - To je lijepo i to mi je zaista drago. Nego, što ste taj treći dan s Gospom radili?
V - Molili smo, pjevali... Nešto smo Gospu i pitali.
J - A šta ste je pitali?
V - Znam da ju je Ivanka opet pitala nešto o svojoj majci.
J - Što ju je pitala?
V - Pitala ju je, je li joj majka išta poručila.
J - A Gospa?
V - Gospa joj je rekla da joj je majka poručila da dobro slušaju baku, jer da je ona stara i tako.
J - Jeste vi drugi čuli kad je Ivanka to pitala?
V - Jesmo svi.
J - A Gospin odgovor?
V - To samo mi vidioci.
J - Nije mi to jasno, ali dobro. Je li još itko išta pitao?
V - Mirjana ju je pitala, ko je ona, kako joj je ime.
J - A Gospa ništa?
V - Ma, kako ništa! Rekla je jasno i glasno: »Ja sam blažena Djevica Marija.«.
J - Je li rekla i ovu riječ »blažena«?
V - Jest. A zašto to pitaš?
J - A, ništa. Nego sad vam je odmah lakše bilo?
V - Pa, da šta je! Ali rije nam opet lako bilo. Stotinu ji se vrtilo u glavi.
J - Kao, na pnimjer, što?
V - Pa, odakle sad tu Gospa; šta oće s nami, na što će sve to izać. I, svašta.
J - I, na kraju?
V - E, dosta sam ti toga rekla. Kad se Gospa s nami oprostila, mislim, pozdravila i otišla, i mi smo se polako vraćali kući. Da kud ćemo!
J - A kod kuće?
V - Kod kuće se opet skupio narod. Oće svak da sve zna. Šta je bilo, kako je bilo. I, tako do kasno u noć. Ali nisam ti još nešto rekla o Mariji, a sigurno te zanima.
J - Naravno. Pa, deder!
V - Ma, ona je svakako nekako brzonoga. Otišla je malo naprijed. Sama. I, odjednom je, ko bačena, da ni ona ne zna kako, otišla na stranu.
J - Na lijevo ili na desno?
V - Na lijvo.
J - I, onda?
V - Tu joj se samoj ukazala Gospa s nekim velikim križem. Kaže da je Gospa bila strašno tužna i da joj je ko kroz plač nešto govorila. Marija se strašno prepala. Nije mogla stati na nogama.
J - Pa?
V - Uto smo naišli i mi. Ugledali je i pomogli joj, dok se malo sabrala. I, tako smo polako stigli kući.
J - Dobro, Vicka. Marija je i meni to dva puta opširno pripovijedala. Ta je nešto veoma i zanimljivo i važno. Ali, ja ću se jednom kasnije posebno na to vratiti, pa da sad s ovim završimo.



ČETVRTI DAN
(Subota 27. lipnja 1981.)

J - Evo, došli smo nekako do četvrtog dana. Valjda je taj bio nešto zgodniji?
V - Ma je, još nezgodniji!
J - Kako to?
V - Pa, taj dan su nas pozvali u SUP u Čitluk.
J - Dobro. Ta, nije to ništa strašno! A zašto su vas pozvali?
V - A, ne znam ni ja. Ali ne bi ja sad o tomu.
J - Valjda su vas nešto ispitivali. Onda vas vratili kući i - sve mirno.
V - Jesu, ali kad smo sami pabjegli.
J - Šta li je sad to?
V - Oni su nas iz SUP-a odveli liječnicima ko na neki pregled. Ko da smo mi neki bolasnici, drogeraši ili... ko zna šta su sve mislili.
J - Pa, jeste li stvarno bili na nekom pregledu?
V - E, moj pratre! I jesmo i nismo. Ja mislim da su oni znali da smo mi zdraviji od nji, ali su nas ipak ko pregledavali.
J - Tko vas je pregledavao?
V - Neki doktor. Nisam ga nikada dotle vidila.
J - Čudim se da vas kao djevojčice nije pregledala neka doktorica ako ih je tu bilo?
V - Jednoj su govorili, ali ona - ko pametna žena - nije tjela.
J - Dobro. A reci mi kako je, na primjer, tvoj pregled izgledao?
V - E, najprije je, kako je najgore, uvelo Ivana. Bilo je to nekako oko četiri popodne. A on jadnik, ko kad je dobar i plašiv pustio se da ga doktor nešto
ispituje više od jednoga sata.
J - A šta mu je govorio?
V - Šta ja znam! Doktor je nešto brojio, brojio, a Ivan je šutio. Onda sam unišla ja.
J - Valjda si bila pozvana?
V - Ma, ne! Ušla sam sama i rekla: »Je li to gotovo?« Bili su pozvali Mirjanu, ali ja sam unišla.
J - A doktor?
V - Reka mi je da nije mene red, ali da sjednem. Ja sam mu rekla: »Ja sam, fala Bogu, mlada i zdrava. Mogu ja stati!«
J - I, tako je počeo pregled?
V - Ma, kakav pregled! Ja sam mu rekla: »Kad ja budem za pregled, ja ću sama doći. Nego, je li ovo gotovo?«
J - A on?
V - On se smijao. Onda mi je rekao: »Deder, opruži ruke.« Ja sam pružila ruke i rekla mu: »Evo, dvi ruke i na njima deset prstiju. Ako se ne vjeruješ, broji!« I, odmah sam iza toga sama izašla.
J - I, onda?
V - Bilo je gotovo već šest sati. A gdje smo mi? Gdje nam je Gospa? Uzeli smo taksi i kući. Ja sam rekla: »Sidajte i ajdemo!« Tako je i bilo. Samo nam je Ivan ostao s nekim svojim rođakom.
J - Verojatno ste ipak zakasnili na Podbrdo?
V - Ne, ne. Samo smo se kod kuće napili vode i odman gore.
J - Niste se, biva, pokolebali?
J - Nimalo! Ne bi da su nas gore puške čekale. Nego, nešto nas je drugo malo smetalo.
J - Možda umor ili... ?
V - Ma, jok! Nego, nismo pravo znali kud bi i kako bi.
J - A zašto to?
V - Zato što nismo pravo znali gdje će nam Gospa doći. Znaš kako je ono treći dan bilo. Zato su Marija i Jakov ostali odman doli iznad puta, da paze gdje će se pojaviti, a mi smo otišli gori naviše. Bili smo se dogovorili: ko prvi ugleda, nek dadne znak i drugima javi.
J - I, koliko znam: Marija je s Jakovom prva ugledala bljesak svjetla i kao vihor poletjela gore. Oni koji su bili s njom (a bila su i dva fratra) paletjeli su za njom. Ali oni nisu ni na pola puta, a Marija je već bila na mjestu ukazanja. A vi drugi - kako ste saznali gdje je?
V - Pa, i mi smo ugledali svjetlo i poletili... Samo, nami je puno bliže bilo.
J - A gdje se, zapravo, toga dana Gospa ukazala?
V - Nije bila ondje gdje je bila ni drugi ni treći dan.
J - Nego gdje?
V - Bila je malo nalijevo i malo gori naviše.
J - A bile ste sigurno sretne da ste se nakon tolikih muka ipak s njome susrele?
V - Ma, da šta smo! Ali naroda masa. Svak oće što bliže Gospi i k nami. Ma, samo što nas nisu pogazili! Čuvali su nas pomalo naši ljudi, ali ono se masa zatalasa, pa šta joj možeš.
J - A što Gospa?
V - Lako je njoj! Gleda po narodu... Smije se... Gleda po Križevcu i doli po polju.
J - Po kojem polju?
V - Pa, po onim našim njivama. Mi to reknemo polje.
J - Netko je pripovijedao da su tada i gazili po Gospi?
V - E, nisu po Gospi. Ko će na nju zgaziti! Nego, gazili su joj po haljini ili, da kažem, po velu.
J - A što ona? Je li se ljutila?
V - Bolan, pratre, Gospa se ne zna ljutiti. Nije ona ko mi. A lako je njoj. Narod se zgrne k nami. Zna da je Gospa gdje i mi, pa nagrne i zgazi joj na veo.
J - A što ona?
V - Ona za čas ko nestane, pa opet...
J - Dobro. A šta će joj tako dugi veo?
V - Šta ja znam. Nije moje da to pitam.
J - Nije ni moje, nego eto nekako mi to naleti.
V - A-a-a! Nije to tako. Tio si ti nešto.
J - Šta ću reći! Htio sam se malo našaliti, kako i Gospa voli duge haljine, kao da se nekako vidi da je i ona žena.
V - Pa, da što je nego žena, ali još si ti nešto tio.
J - Stvarno ništa drugo, nego da je Žena, ali velikim slovom pisano.
V - Ajde, dobro. Izvuka si se nekako, ali...
J - Dobro, Vicka. Pripovijedala si mi, a to sam negdje i pročitao, da vam se toga dana Gospa ukazivala više puta.
V- Tri puta.
J - A zašto to?
V - E, to ja ne znam. To bi trebalo nju pitati.
J - Dobro. A je li vam toga dana Gospa išta govorila?
V - Jest nešto. Uglavnom što smo je mi pitali.
J - A šta ste je pitali?
V - Svašta smo je tada pitali.
J - Ali reci nešto!
V - Najprije je mali Jakiša pita nešto o pratrima.
J - A šta ju je pitao? .
V - On je pita: »Gospe moja, šta želiš od naši pratara?«
J - Sigurno mu je rekao netko od fratara da pita?
V - Sigurno, da je.
J - Je li mu išta Gospa odgovorila?
V - Jest, da što je!
J - A što mu je rekla?
V - Ona je rekla neka pratri čvrsto vjeruju i čuvaju vjeru.
J - Je li je još itko išta pitao?
V - Jest. I Jakov i Mirjana govorili su Gospi da nam ostavi neki znak jer nam svašta govore; da smo lažljivci; da smo drogeraši. I svašta!
J - A šta Gospa?
V - Ona je rekla: »Anđeli moji, uvijek je bilo nepravde. Vi se ništa ne bojte.« I, tako.
J - Čujete li vi drugi što Mirjana i Jakov pitaju?
V - Ma, kako ne čujemo! Čujemo i njih i Gospu.
J - A narod oko vas?
V - Oni ne čuju Gospu. Onda im mi kažemo.
J - Dobro. A koliko je trajalo to ukazanje?
V - Ko ti je mislija na to. Bilo je dosta dugo.
J - Valjda sve dok i Gospi nije dodijalo?
V - Nami nije bilo dodijalo. Bolan, kad ti nju gledaš, ti ne osjećaš nikakve muke.
J - A ipak je otišla?
V - Jest, ali nije nas na polasku pozdravila.
J - Pa, što je to, nije to toliko važno!
V - Dobro. Nije. Ali za nas je.
J - Onda ste ipa.k pošli kući?
V - Jesmo, da kud ćemo!
J - Jeste li je barem pitali, hoće li opet doći?
V - Jesmo. Ona je dala znak glavom da oće.
J - A nije, biva, ništa rekla?
V - Nije. Samo to.
J - Dobro, Vicka. Koliko se sjećam, Ivan toga dana nije bio na ukazanju?
V - Nije.
J - A zašto to?
V - Pa rekla sam ti da je on ostao na Čitluku s jednim rođakom kad smo mi polazili kući, kad je doša kući i reka roditeljima što je s njim bilo, oni su mu rekli
da ne iđe na Podbrdo, jer je umoran, a već je i zakasnio.
J - Dakle, on se taga dana nije susreo s Gospom?
V - Ma, kako nije! On je bio iziša gori nad kuću. Klekao i molio. I, Gospa mu se tu ukazala.
J - Je li mu išta govorila? Možda ga je prekoravala što nije gore došao?
V - Ne, ne! Niko od vas ne zna kako je Gospa dobra i kako ona nas razumi. Rekla mu je da bude miran i hrabar. Pozdravila ga i otišla. Što će dečko! Nije on kriv.
J - Dobro. A vi ste nekako u to doba išli kući?
V - Tako nekako. Ali na putu nam se još jednom ukazala Gospa. I, pozdravila se s nami.
J - A šta vam je rekla?
V - Rekla nam je »Zbogomte, anđeli moji. Pođite u miru Božjem!« Ona je onda nestala, a mi polako kući... Strašna vrućina. Narod viče, trči niza stranu... ko kad nema nikakva puta! I, eto, tako.
J - I, tako ste konačno stigli kući?
V - Pa, da kud ćemo!
J - A raspoložemje?
V - Dobro. Odlično!



Na mjestu odakle je Ivanka drugi put prvoga dana ugledala Gospu

PETI DAN
(Nedjelja 28. lipnja 1981.)

J - Evo, ipak ulazimo u peti dan Gospinih ukazanja. Mislim da će sad malo brže i zgodnije ići.
V - I ja se nadam.
J - Pa, daj reci mi ukratko kako je taj dan izgledao?
V - Dobro. Ali ja ću gledati što ukraće. Nećeš vako nikad na kraj.
J - U redu. Pa daj počni nešto.
V - Evo, znamo da je toga dana bila nedilja. Mi smo se malo bolje ispavali. Opremili se i otišli na misu.
J - Iz crkve valjda kući?
V - Eee..., da jesmo, maj pratre!
J - Nego kamo?
V - Iz crkve nas je fra Jozo svratio u kuću pa nas je svako po redu i svako napose ispitiva i ispitiva... Bilo nam je stvarno dodijalo.
J - A šta vas je ispitivao?
V - Svašta. Svašta i gotovo! Šta mu je god palo na pamet.
J - Valjda o tim vašim susretima s Gospom?
V - Pa, da šta! Ali nikad kraja.
J - Je li i tebe ispitivao?
V - Ma, da šta je! Ali ja sam unišla posljednja, pa i on se umorio.
J - A šta je pitao sjećaš li se ičega?
V - Pa, sjećam, ali pustimo to kraju. O tomu smo već govorili kad smo govorili o četvrtom danu. O tomu nas je svašta pitao.
J - Dobro, Vicka, neka bude po tvoju!
V - Nije to po moju, nego da ne ponavljamo.
J - Dakle, konačno ste stigli kući i čekali svoje popodne?
V - Vrućina je i gužva, ali mi smo ga jedva čekali!
J - Naravno, počeo se skupljati i narod?
V - E, da šta! Bilo ga je sila već u podne i na Podrbrdu i među našim kućama.
J - Zašto baš tako rano?
V - A, što ja znam! Neko je nešto molio, neko nešto ispitiva. Neko je gleda zgodnije mjesto. I tako. A nisu mnogi pravo znali ni kad ćemo mi doći. Narod ko narod! Ko će mu stat u kraj?
J - A što misliš, koliko je - sve u svemu - toga naroda bilo?
V - A šta ti ja to znam, moj pratre! Mi ga nismo po onom brdu mogli svega ni vidit. A govoiili su da ga je bilo barem petnes hiljada. Kad smo mi pošli gore, jedva smo se provlačili.
J - Koji mi?
V - Pa, mi vidioci. I da nam nisu naši ljudi pravili neki put, ne bi nikako mogli gori izaći.
J - A vi ste pošli u svoje vrijeme?
V - Jesmo nekako iza pet i po.
J - Tko je sve od vas išao?
V - Pa, nas šestero.
J - Kojih šestero?
V - Nas šestero što smo tada viđali Gospu.
J - Dobro. Nego, nešto mi drugo sad pade na pamet.
V - Šta li je sad to?
J - Ma, ništa osobito! Pade mi na pamet: da li su ikada kasnije s vama išli na ukazanja mala Milka i onaj Ivan pok. Joze?
V - Jesu, jesu - kako nisu! Išli su više puta, ali oni više nisu viđali Gospu.
J - A zašto to?
V - Šta ja znam. Samo znam: ko nije drugi dan...
J - To je 25. lipnja?
V - Jest, ko taj dan nije bio na ukazanju i nije vidio Gospu, on je više nikad nije viđao.
J - Prema tomu: vas je šestero baš toga dana Gospa izabrala za svoje vidioce?
V - Pa eto, to tako izlazi.
J - Dobro. Vi ste došli na Podbrdo, pa što onda?
V - Ljudi su nam nekako napravili malo mjesta, i mi smo počeli moliti s narodom.
J - A Gospe nema?
V - Ma, kako nema! Brzo je došla.
J - I, šta onda?
V - Nastavili smo moliti i pjevati. Pitali smo je neke stvari.
J - Što ste je pitali?
V - Ko će se sad toga svega sjetit? Znam da smo je pitali šta želi od onoga naroda.
J - A ona?
V - Ona je rekla da se narod moli i da čvrsto vjeruje.
J - I još nešto?
V - Pitali smo je opet šta ona želi od naši svećenika. Gospa je rekla, da svećenici čvrsto vjeruju i da i nama u tomu pomažu.
J - I, tako je to, biva, završilo?
V - Ne, ne! Puno smo je tada pitali, ali ko će se sad svega sjetiti? Ona je više puta dolazila i odlazila.
J - Daj, barem još štogod!
V - Pitali smo je i to: zašto se ne ukaže u crkvi da je svak živ vidi.
J - A Gospa?
V - Gospa je rekla: »Blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju.«
J - Još nešto?
V - Pitali smo je i to, oće li nam opet doći.
J - A ona?
V - Rekla nam da oće. Opet na isto mjesto. A, ja! Pitali smo je ili više voli da molimo ili da pjevamo.
J - A Gospa?
V - Ona je rekla: »Oboje.«
J - Pa, vidiš da znaš! Daj još nešto.
V - Ja sam je još jednom prid svim narodom pitala: »Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda što se ovdje skupio?«
J - A Gospa?
V - Gospa ništa. I, ode... Ali nije se s nami pozdravila. To je za nas bio znak da će opet doći.
J - Pa?
V - Ponovno smo molili, i ona je opet došla.
J - Možda je više niste smjeli ništa pitati?
V - Kako nismo! Ja sam je opet (i to tri puta) pitala: »Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda?«
J - A Gospa možda opet pobjegla kao kad si je i ono prvi put pitala?
V - E, nisi pogodio! Ona je ovaj put još jasnije rekla da narod, koji je ne vidi, vjeruje isto ko i nas šestero koji je vidimo. A ja! Ja sarn je ponovno pitala, oće li nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo narod da nismo lažljivi - da ne lažemo - da se s njom ne izigravamo.
J - A Gospa?
V - Gospa opet nije odgovorila. I otišla je...
J - A onda i vi kući, da kud ćete?
V - Pa, da kud ćemo!
J - Kod kuće gužva, trka, vika... Mogu zamislit. I, to je tako.
Nego, ako nisi previše umorna, bi li malo poslušala dio snimka uživo s toga ukazanja. Da se malo podsjetiš kako je to izgledalo?
V - Ma, kako ne! A odakle ti to?
J - To sad riije važno, nego evo da poslušamo. Snimak nije baš tako dobar. Znaš kako je bilo snimati u onim dračama, ali ipak... Evo, poslušaj...
»Vjetar puše... Drače se ljuljuškaju... Eno, njih šestero. Ustaju... Mole Zdravomariju... (Snimatelj Grgo Kozina) »Gospe moja, šta želiš od nas?« (Vicka) »Gospe moja, šta želiš od naših sveštenika?« (Vicka: tri puta) »Rekla je da čvrsto vjeruju.« (Vicka) »Gospe moja, što se baš ne ukažeš u crkvi da te svak živ vidi?« (Vicka) »Blaženi oni, koji ne vidješe, a vjeruju.« (Vicka) »Gospe moja, oćeš li nam opet doći?« (Vicka) »Oću, na isto misto.« (Vicka) »Gospe moja, voliš li da više pjevamo ili molimo?« (Vicka) »Kaže: oboje.« (Vicka) »Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda ovdje što se skupio?« (Vicka) »Otišla je... Opet ćemo moliti.« (Vicka) »Nije nam ništa rekla.« (Vicka) Vicka se krsti i moli (svi mole) Očenaš, Zdravomarijo i Slava Ocu (dva puta). Gospa opet dolazi, a vidioci uglas: »Evo je!« Pjeva se: »Marijo, o Marijo« i još nešto. »Govori nam da smo anđeli njezini. Dragi anđeli, tako nam kaže.« (Vicka) »Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda ovdje?« (Vicka ponavlja tri puta) »Rekla je, odgovor je dala da ovaj narod koji je ne vidi vjeruje isto kao i mi, nas šestero, koji je vidimo.« (Vicka) »Gospe moja, oćeš nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo ovaj narod da nismo bili lažljivi - da ne lažemo - da se s tobom ne izigravamo?« (Vicka) Gospa nestaje... »Oće li opet doći?« (Snimatelj).
Snimatelj: »Prolaza malo... Cesta je puna... Auta sve doli do Beljine prodavnice... Sve puno... «
V - E, vidiš, moj pratre, kako je to bilo! Niko ne zna kako nam je bilo! Ali mi smo bili ko u raju.



ŠESTI DAN

(Ponedjeljak 29. lipnja 1981.)
J - Evo nas već u šestom danu, pa da nastavimo!?
V - Može, može. Ali nemoj ni ti baš sve izgonit ko da se ispovidam.
J - Baš tako! Kao da se ispovijedaš. A sjeti se da je toga dana bila svetkovina, Petrovdan.
V - E, znam ja to! Neću ga nilkad zaboravit. Samo, otiću na dugo, ali ti mi ne daj...
J - Samo pripovijedaj.
V - Evo ovako: kako je bila svetkovina, malo se dulje spavalo. Ustali smo, nešto jeli i spremili se u crkvu.
J - Dobro, pošli u crkvu i...
V - Ma, kakvu crkvu! Stvoriše se među našim kućama dvoja kola. Čitlučka bolnička i još jedna.
J - Šta je sad to?
V - A, jad i žalost, moj pratre! Otvore bolnička kola i nami kažu: »Sidajte!«
J - Komu? Vama?
V - Pa, nami vidiocima.
J - I vi?
V - Šta možeš! Sila Boga ne moli, čula sam puno puta od svoje bake. Sidaj i gotovo!
J - Svih vas šestero u bolnička kola?
V - U druga kola strpali su naše, što će nas pratit. I, polazak...
J - A tko vas je pratio?
V - Pa, naši roditelji ili... Ko je s kim poša. A pratio nas je i upravnik Dama zdravlja u Čitluku.
J - Tko je s tobom pošao?
V - Mater, da ko će! Tata mi je tada bio u Njemačkoj.
J - A kažu li vam kud ćete?
V - Kažu. Liječnicima u Mostar.
J - I, odoste.
V - Odosmo. Da kud ćeš!
J - I, kanačno?
V - Dovedoše nas na neku psihijatriju. Nisam dotlen gotovo ni čula za to. Kad smo došli, kažu: »Izlazi!« I, počima pregled...
J - A uputnice za pregled?
V - Ma, kakve uputnice!
J - A koga je prvoga pozvalo na pregled?
V - Sve nas je zajedno uvelo u jednu sobu.
J - A tko vas je pregledavao?
V - Neka doktorica.
J - Je li vas svakoga napose pregledavala?
V - Ne, ne! Sve odjednom. Nije tu ni bilo nikakva pregleda. Nešto nas je zapitkivala i gnjavila.
J - A kako je to izgledalo?
V - Ona nas je pokušala napravit nekim bolesnicima... da mi ko nešto umišljamo; da smo neki drogeraši; da varamo narod. I tako... Mene je napala kako sam po madi obučena, a ko falan Gospina djevojka. Ma, ko ti je to sve pamtio! Mi smo samo gledali da odatle što prije pobjegnemo i da idemo kući gledati svoj posao.
J - Netko je pripovijedao da su vas vodili i u mrtvačnicu?
V - Jesu i to. Valjda su nas tjeli nečim uplašiti, pa čime bilo.
J - A jesu li, na primjer, tebe ičim uplašili?
V - Ništa, ni čim!
J - Zbilja ništa?
V - Pa, rekla sam: ama, baš ništa! Šta će mi? Uvijek neko mrije. Pa, nek mrije! Ja sam samo gledala da se što prija ukrcamo u kola, i kući.
J - A vaši vozači?
V - Što će ljudi! I njima je sve to izgledalo i smiješno i ludo, ali što možeš!
J - A upravnik Doma, vaš pratilac, kako se on držao?
V - Dobro. Fino. Što će čovjek...
J - Je li vas on pratio na povratku?
V - Jest, jest da šta je!
J - I, tako su vas vratili kući?
V - Nekako oko dva popodne.
J - A nisi mi ništa rekla šta je doktorica za vas na kraju kazala?
V - A rekla je da je lud ko nas je tamo doveo, i da smo mi potpuno zdrava djeca. Što će drugo?
J - Pa, eto, ipak je bila poštena.
V - Eto ji tamo! I, pustimo više to.
J - Dobro, Vicka. Došli ste kući, malo se odmorili i onda?
V - Ma, nije tu bilo odmora. Narod se strkao oko nas. Ne možeš se okrenut. Svak oće da zna... A mi nismo baš rado govorili. Mi smo samo čekali svoj čas i svoju Gospu.
J - Malo čudno! Vrućina, umor, toliki pritisci, a vi opet svojoj Gospi?
V - Pa da kud? Ništa nas nije moglo zaustavit.
J - A naroda na Podbrdu?
V - Sila Božja! Sve puno. Sve jedno na drugom. Ko kad ne možeš nigdje stat na ravno. Neko viče, neko plače... Ma, čudesa su to bila!
J - A kako ste se vi jadni do gore probili?
V - Jedva jedvice! Išli su pred nami neki naši ljudi i pravili nam put, a gori su pravili neki krug oko nas držeći se za ruke. Ne bi nikako mogli bez nji.
J - Dobro. Ebo nekako ste se probili gore. A onda?
V - Klekli smo i počeli moliti.
J - A Gospa?
V - Gospa je došla gotovo odman.
J - I, onda?
V - Počeli smo svi zajedno molit, pjevat... ponešto Gospu pitat.
J - Sjećaš li se nečega što ste je pitali?
V - Pa, sjećam. Pitali smo je i to: »Gospe draga, jesi li ti sretna, da je danas ovliki svjet ovdje«?
J - A Gospa?
V - Silno se smiješila. Bilo je to divno! I, bila je sretna. Ma, malo je to reći »bila je sretna«. To se ne da opisati! Gledala je po narodu, doli po polju, po Križevcu i...
J - I, onda?
V - Dobro se sjećam, da smo je pitali: »Gospe moja, dokle ćeš ti s nami ostati?«
J - A ona?
V - Ona je rekla »Koliko vi oćete, anđeli moji!« - Zamisli »koliko vi oćete«! Pa, zauvijek! Ali to nismo smili reći, moj pratre, niko ne zna kako nas je to tješilo. Pa ne bi za nju u zatvor? Ma, bi u smrt. Bi svakud!
J - S time se onda to popodne i završilo?
V - Ne, ne! Onda smo se tek uslobodili pitati.
J - Pa, šta ste je još pitali?
V - Pitali smo je ponovno šta ona želi od onoga naroda koji se je, gladan i žedan, u onim dračama mučio i znojio.
J - Vicka, vjerujem ti, ali je li vam Gospa išta odgovarala?
V - Jest, da šta je! Govorila je da je jedan Bog i jedna vjera. Neka narod čvrsto vjeruje i nek se ništa ne boji.
J - Onda, još štogod?
V - Pitali smo je nešto i za sebe. Pitali smo, oćemo li mi moć izdržat jer mnogi nas progone što kažemo da je vidimo.
J - A Gospa?
V - Ona je rekla, i to dva-tri puta: »Oćete, anđeli moji. Ne bojte se! Vi ćete sve izdržat!« - Samo da vjerujemo i da se uzdamo u nju.
J - Još štogod?
V - Tada smo prvi put pitali i molili za jednoga bolesnika.
J - A možeš li se sad sjetiti tko je to bio?
V - Mogu. Kako ne mogu! To neću nikad zaboravit. Jedan malecki. Otac ga je držao u naručju. Mali je izgleda na pola mrtav. Obisio glavu na lijevo očevo rame. Stvarno je jadno izgledao.
J - Pa, šta onda?
V - Otac je vapio i molio Gospu da ga ozdravi, molio je i nas da molimo i pitamo Gospu za maloga.
J - Što da pitate?
V - Da pitamo, oće li mali ozdravit.
J - A vi?
V - Pitali smo. Baš sam je ja pitala.
J - Gospa možda ništa?
V - Ma kako ništa! Pogledala je maloga. Nježno, nježno... I rekla je da roditelji mnogo mole i čvrsto vjeruju.
J - A čuo sam da je onda netko od vas rekao da će mali sigurno ozdraviti.
V - Znam ja to. Ja mislim da je to reka mali Jakiša. Samo, on je u onoj gužvi zaboravio reć da roditelji moraju mnogo moliti, postiti i čvrsto vjerovati.
J - Dobro. A šta je s malim bilo?
V - Ja znam samo ovo: njegovi su roditelji nami zafaljivali, a vidila sam i maloga kasnije. Igra se oko nas, a prije nije uopće moga stat na nogama. Ja dalje ništa ne znam.
J - Dobro, Vicka. Ali mi još ne rekosmo tko je taj »malecki«?
V - Ja stvarno ne pamtim vake stvari, ali ovo sam upamtila, jer to je bio posebni slučaj. Mali se zove Danijel Šetka iz Podgorja.
J - Je li onda taj dan s time i završio?
V - Ne znam šta se ovaj put tebi toliko žuri, a obično veliš da ti se dugo pripovijeda.
J - Pa, daj pripovijedaj!
V - Tada je bio jedan zanimljiv slučaj i s jednom doktoricom.
J - Šta li je sad to?
V - E, tu na Podbrdu tada je bila i jedna doktorica.
J - Pa?
V - Ona je tjela da se dotakne Gospe.
J - Pa, onda?
V - Mi smo pitali Gospu, i Gospa je rekla: »Uvijek je bilo nevjerni Juda, ali može. Neka pristupi.«
J - I, onda?
V - Doktorica je pristupila i dotakla Gospu.
J - Kako je znala gdje će je taknut kad ne vidi Gospu?
V - Ja sam joj to kazivala.
J - I, stvarno je dotakla Gospu?
V - Stvarno, dakako!
J - A u što ju je dotakla?
V - U desno rame. Tako je bilo najzgodnije.
J - A što onda doktorica?
V - Što će! Odmakla se, a ko zna šta je u sebi mislila.
J - Je li išta rekla?
V - Nije ništa tu prid narodom. A poslije se svratila u našu kuću i prid svima rekla da je kod dodira osjetila kroz ruku neke neobične trnce (žmarce, kako je ona rekla), a nije ništa drugo govorila.
J - Je li ikada kasnije dolazila na ukazanja?V - Ja je nisam nikad vidila. A znaš kako je to kod nji. Pametan si, pa...

Više pročitajte na izvornom linku: http://www.exdeo.com/medjugor/medj1000/indexh.php

Jučer na misi nam je bio gost svećenik Eduard Peričić. On se inaće bavi proučavanjem crkvene i političke povijesti. Poznati je marijolog i napisao je nekoliko knjiga o međugorskom fenomenu. Na kraju mise predstavljao je svoju knjigu "CVIJEĆE I PLODOVI MEĐUGORJA - SVJEDOČANSTVA". Knjiga se mogla kupiti pa sam iskoristio priliku i kupio je. Preporučam je svima, a da ja ne duljim iznjet ću ono što sam autor kaže o knjizi.