Gospa Fatimska - Portugal

Gospa Fatimska je naziv, koji su katolici dali Blaženoj Djevici
Mariji.



Katolička je Crkva službeno priznala ukazanja Blažene Djevice
Marije u portugalskom gradu Fatimi, 1917. g.








Bazilika Gospe od Fatime

Ukazanja Anđela Portugala



Prije Marijinih ukazanja, troje malih pastira: Lucija (Lucia de Jesus dos
Santos), bl. Franjo (Francisco Marto) i bl. Jacinta (Jacinta Marto), stanovnici
sela Aljustres u blizini Fatime, doživjeli su tri ukazanja Anđela Portugala ili
Anđela Mira.



Prvo anđelovo ukazanje

Prvo Anđelovo ukazanje dogodilo se u proljeće ili ljeto 1916. u jednoj
pećini brda Cabeco, blizu Aljustrela, a odvijalo se na sljedeći način, prema
riječima sestre Lucije:

"Igrali smo se neko vrijeme kad najednom zašumi snažan vjetar koji je
zanjihao krošnje stabala. Digli smo pogled da vidimo što se događa, jer je
vrijeme bilo mirno. Tada ugledasmo na određenoj udaljenosti, iznad drveća koje
se pružalo prema istoku, svjetlo bjelje od snijega, koje je izgledalo poput
prozirnog mladića i bilo sjajnije od kristala prožetog sunčanim zrakama.

Što se više približavao, bolje smo razaznavali njegove obrise: bio je to
jako lijepi mladić u dobi od četrnaest do petnaest godina. Bili smo iznenađeni
i gotovo oduzeti. Nismo izustili niti riječ. Kad nam se približio, rekao je:

"Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom!«.

Tada klekne i prigne glavu do zemlje. Nagnani nadnaravnim pokretom, učinili
smo što i on te ponovili riječi koje smo čuli da izgovara:

"Moj Bože! Vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ljubim Te.
Molim te da oprostiš onima koji ne vjeruju u Tebe, koji Ti se ne klanjaju, koji
se u Te ne uzdaju i koji Te ne ljube.«

Nakon što je ove riječi ponovio tri puta, ustane i reče nam:

"Tako molite! Srce Isusovo i Marijino pozorno slušaju vaše molitve.«

I onda nestane.

Nadnaravno ozračje koje nas je obuzelo bilo je toliko intenzivno da dugo
vremena nismo bili svjesni vlastitog postojanja. Ostali smo u položaju u kojem
nas je ostavio i stalno ponavljali istu molitvu. Božja prisutnost osjećala se
toliko intenzivno i blisko da se nismo usudili razgovarati među sobom.
Sljedećeg dana još smo se osjećali duhovno obavijeni ovim ozračjem koje se
sasvim polako gubilo.

O ovom ukazanju nitko od nas nije mislio govoriti, a niti savjetovati onog
drugoga da o tome šuti. To se razumjelo samo po sebi. Bilo je toliko osobno da
je o njemu bilo teško izreći makar i jednu riječ. Možda nas se toliko jako
dojmilo jer je to bilo prvo ukazanje takve vrste.

« (Usp. "Memorias ("Sjećanja«) II«, str. 114 i 116, IV, str.
318 i 320; G. De Marchi, str. 58— 59; W. T. Walsh, str. 66— 67, Luiz Gonzaga
Azres da Fonseca, str. 134, Jose Galamba de Oliveira, str. 52— 57.





Drugo anđelovo ukazanje



Drugo se ukazanje zbilo u ljeto 1916., uz bunar kuće Lucijinih roditelja
kraj kojeg su se djeca igrala. Sestra Lucija priča kako je Anđeo njoj i
njezinim rođacima tom prilikom rekao:

"Što radite? Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s
vama milosrdne nakane. Neprestano prikazujte Svevišnjem molitve i žrtve!«

"Kako se trebamo žrtvovati?«, zapitala sam.

"Što god možete prinesite Bogu za žrtvu kao zadovoljštinu za grijehe
kojima ga ljudi vrijeđaju i molitvu za obraćenje grešnika. Tako ćete osigurati
mir svojoj domovini. Ja sam njezin Anđeo čuvar, Anđeo Portugala. Nadasve
pokorno prihvatite i podnosite trpljenja koja vam Gospodine pošalje.«

Zatim nestane.

Ove su se Anđelove riječi utisnule u naše duše poput svjetla koje nam je
omogućilo da razumijemo tko je Bog, koliko nas on voli i želi biti voljen.
Shvatili smo vrijednost žrtve i koliko mu je ona mila, jer on zahvaljujući tome
obraća grešnike.

« Usp. Memorias II, str. 114 i 116, IV, str. 318 i 320; G. De Marchi,
str. 60— 61; W. T. Walsh, str. 70, L. G. da Fonseca, str. 135, J. Galamba de
Oliveira, str. 57— 58.






Treće anđelovo ukazanje



Treće ukazanje zbilo se krajem ljeta ili početkom jeseni 1916., ponovno u
pećini Cabeco i odvijalo se na sljedeći način, također prema opisu sestre
Lucije:

"Čim smo tamo stigli, odmah smo počeli, klečeći, lica priljubljenog uz
tlo, ponavljati Anđelovu molitvu:"Moj Bože, vjerujem u Te, klanjam Ti se,
uzdam se u Te i volim Te...«. Ne znam koliko smo je puta ponovili, kad najednom
ugledasmo kako iznad nas svijetli neobično svjetlo. Ustali smo kako bi vidjeli
što se događa te ugledasmo Anđela s kaležom u lijevoj ruci, a iznad njega lebdjela
je hostija. Iz nje su u kalež kapale kapi krvi. Ostavivši kalež i hostiju da
lebde u zraku, Anđeo klekne uz nas na tlo i tri puta ponovi molitvu:

"Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, klanjam vam se i prikazujem
vam predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim
svetohraništima svijeta, kao naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti
kojima je on sam uvrijeđen. U ime neizmjernih zasluga njegova Presvetog Srca i
Prečistog Srca Marijina, molim vas za obraćenje jadnih grešnika«.

Zatim se Anđeo podigne, ponovno uzme u ruke kalež i hostiju, te meni dade
hostiju, a ono što je bilo u kaležu dade popiti Jacinti i Franji, istovremeno
govoreći:

"Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista kojeg strašno vrijeđaju
nezahvalni ljudi. Pružite mu zadovoljštinu za njihove pogreške i utješite svoga
Boga.«

Zatim se ponovno prostre po zemlji i s nama ponovi tri puta istu molitvu:
"Presveto trojstvo...« i iščezne.

Poneseni nadnaravnom silom što nas je obuzela oponašali smo Anđela u svemu
te smo se prostrli poput njega i ponavljali molitve koje je izgovarao. Božja
prisutnost bila je toliko snažna da nas je gotovo potpuno obuzela i poništila.
Činilo se da smo dosta dugo bili lišeni tjelesnih osjeta. Tih smo dana sve
obavljali nošeni snagom ovog nadnaravnog bića. Mir i sreća koje smo osjećali
bili su veliki, a to samo zato što nam je duša iznutra i u potpunosti bila
usredotočena na Boga. Istovremeno smo osjećali velik tjelesni umor.

Ne znam zašto, ali Gospina ukazanja imala su na nas potpuno drukčije učinke.
Ista unutarnja radost, jednaki sreća i mir. No, umjesto one tjelesne
iscrpljenosti, osjećali smo određenu lakoću i polet. Umjesto onog osjećaja
ništavnosti u Božjoj prisutnosti, klicanje od veselja. Umjesto osjećaja da nam
je teško govoriti, osjećaj određenog oduševljenja ispunjenog potpunim
povjerenjem. No, usprkos ovim osjećajima, bila sam potaknuta da šutim, posebice
o nekim stvarima. Pri ispitivanjima osjećala sam unutrašnje nadahnuće koje mi
je pokazivalo odgovore što, bez umanjivanja istine, nisu otkrivali ono što je
tada trebalo ostati sakriveno.

« Usp. "Memorias II«, str. 118; IV, str. 322 i 326; G. De Marchi,
str. 62— 63; W. T. Walsh, str. 72— 74; L. G. da Fonseca, str. 135— 137; J.
Galamba de Oliveira, str. 58— 59.)



Anđelovim ukazanjima 1916. godine prethodile su, između travnja i
listopada 1915., tri druga viđenja u kojima su Lucija i tri druge pastirice,
Maria Rosa Matias, Tereza Matias i Maria Justino vidjeli, također na brežuljku
Cabeco, kako u zraku iznad gaja u dolini lebdi "poput oblaka bjeljeg od
snijega nešto prozirno što je imalo ljudski oblik«. Bio je to "lik koji je
sličio kipu od snijega. Prožimale su ga sunčane zrake pa je izgledao sav
proziran«. Ovo je opis same sestre Lucije.

Usp. "Memorias II«, str. 118; IV, str. 316 i 318; De Marchi, str.
57— 58; W. T. Walsh, str. 47— 49; L. G. da Fonseca, str. 132— 133; J. Galamba
de Oliveira, str. 51.

UVOD -

U knjigama o fatimskim događajima nalazimo opise ukazanja i razgovora između
Gospe i vidioca uklopljene u niz činjenica koje obuhvaćaju mjesna odbijanja
izazvana ukazanjima, ispitivanja vidioca i svjedoka, čudesna ozdravljenja i
obraćenja koja su uslijedila kao i privlačne pojedinosti o duhovnom rastu
povlaštene djece kao i brojne druge poznate zgode. To je potpuno razumljivo.

Međutim, nakon čitanja tih knjiga kod mnogih se duša javila želja za tekstom
koji će im omogućiti da na poseban način urone u sam sadržaj ukazanja s
namjerom da sve više prodiru u smisao poruke što je Bogorodica donijela ljudima
kako bi mogli još bolje slijediti njezine zahtjeve.

Želeći udovoljiti ovoj opravdanoj želji, pripremili smo tekst ograničen na
događaje između Presvete Djevice, Anđela Portugala i vidioca, odnosno, na odnos
u kojem su sva druga zbivanja, poučna i životopisna, koja su dio Fatimske
priče, ostavljena po strani kako bismo se usredotočili na ono što je bitno.

Nakon opisa ukazanja Anđela 1916. i Gospe 1917., slijede druga ukazanja koja
su vidioci imali zasebno, i to posebice ukazanja sestri Luciji. Budući da ona
nadopunjuju ukazanja u špilji Iria, nije ih se moglo izostaviti.

* * *

U sastavljanju ove knjižice oslonili smo se prije svega na dva iznimno
poznata djela koja preporučamo čitaocima što žele upotpuniti znanja o onome što
se zbilo u Fatimi. Prvo djelo napisao je katolički sjevernoamerički pisac
William Thomas Walsh, "Our Lady of Fatima« ("Naša Gospa iz Fatime«),
a drugo otac Giovanni De Marchi, I. M. C., "Era una Senhora mais brilhante
que o sol...« ("Bila je to Gospođa sjajnija od sunca...«). Otac De Marchi
proveo je u Fatimi tri godine ispitujući glavne svjedoke događaja te je
pažljivo bilježio njihova svjedočanstva.

Intervjuirao je sestru Luciju te se mogao poslužiti i zapisima vidjelice o
kojima ćemo još govoriti kasnije. William Thomas Walsh bio je u Portugalu 1946.
istražujući i intervjuirajući. Razgovarao je sa sestrom Lucijom te je svoju
knjigu posebice temeljio na četiri spisa "Memorias« ("Sjećanja«) koja
je ona napisala. Djela oca De Marchija i Walsha vrlo su vjerodostojna te se
slažu u svemu bitnom. Međutim, radi još veće sigurnosti, usporedili smo njihova
djela sa djelima drugih autora koji obrađuju neka zbivanja i detaljno prikazuju
neke pojedinosti. Ta su djela navedena u bilješkama.

Mogli smo se neposredno koristiti i najpouzdanijim izvorima, a to su bez
sumnje rukopisi sestre Lucije. U stvari, 1973. godine otac je Antonio Maria
Martins D. I. konačno objavio "Memorias e Cartas da Irma Lucia«
("Sjećanja i pisma Irme Lucije«) (vidi citirana djela). Bit ćemo slobodni
poželjeti da se u budućnosti napravi jedno cjelovito kritičko izdanje koje će
sadržavati, osim već objavljenih sjećanja i pisama i razna ispitivanja kojima
je bila podvrgnuta sestra Lucija1, razni dokumenti kanonskog procesa2 kao i
čitava korespondencija vidjelice koja još treba biti sabrana.3 Važnost
fatimskog pitanja sigurno će opravdati ulaganje tolikog truda.

Razna izvješća koja je sastavila sestra Lucija obično se nazivaju
"Sjećanja« I, II, III i IV«. Prvo, napisano u običnoj bilježnici s crtama,
predstavlja zbirku osobnih sjećanja za biografiju bl. Jacinte. Kad su 12. rujna
1935. ekshumirani smrtni ostaci male vidjelice iz Fatime, preminule 1920.
godine, otkrilo se da je njezino lice sačuvano netaknuto. Leirijski biskup,
mons. Jose Alves Correia da Silva, poslao je sestri Luciji fotografiju
snimljenu tom prilikom te ga je ona, zahvaljujući mu se, izvijestila o vrlinama
svoje rođakinje. Tada je prelat naložio sestri Luciji da zapiše sve što zna o
Jacintinom životu te je iz toga proistekao prvi rukopis završen oko Božića
1935. godine.



* * *

U travnju 1937. godine L. G. da Fonseca obavijestio je Leirijskog biskupa da
prvo izvješće sestre Lucije dopušta pretpostaviti postojanje drugih,
zanimljivih činjenica povezanih s ukazanjima, a još nepoznatih. Stoga se sestra
Lucija, između 7. i 12. studenog te godine, nakon novog naloga mons. Jose Alves
Correia da Silva, posvetila pisanju povijesti svog života. U ovom drugom zapisu
ona isto tako piše, iako na vrlo sažet način, o Gospinim ukazanjima te po prvi
put javno izvješćuje o Anđelovim ukazanjima.

Razni razlozi potaknuli su je na dotadašnju šutnju, savjet protoprezbitera
iz Olivara, don Faustina Jose Jacinto Ferreira — kojem je ispričala o
ukazanjima — a taj je savjet kasnije potvrdio svojom preporukom i biskup
Lierije. S druge strane, kritike i izrugivanja povodom izvješća o prvim
Anđelovim ukazanjima u proljeće i ljeto 1915. godine, kao i strogi prijekori
njezine majke, naveli su je da o ovoj temi govori s mnogo opreza i diskrecije.
Osim toga, u "Sjećanjima« sestre Lucije stalno se primjećuje da ona vrlo
nerado govori o sebi, a zbog toga i o ukazanjima.

Godine 1941. Leirijski biskup naložio je vidjelici da zapiše sve ono čega se
još mogla sjetiti o životu svoje rođakinje za novo izdanje knjige o bl. Jacinti
koju je želio tiskati kanonik Galamba de Oliveira. "Ova zapovjed« — piše
sestra Lucija — "pogodila me u najdubljim dubinama moje duše, poput zrake
sunca, govoreći mi da je došao trenutak za otkrivanje oba prva dijela tajni.«
Usp. "Memorias e Cartas da Irma Lucia«, str. 444. Tako je sestra Lucija započela
s pisanjem svog trećeg rukopisa otkrivajući danas poznate dijelove fatimskih
tajni. Nakon toga je uslijedilo izvješće o dojmovima ovih na Jacintin duh.
Izvješće nosi datum 31. kolovoz 1941.

Iznenađen ovim otrkivanjima, kanonik Galamba de Oliveira zaključio je da
sestra Lucija u prethodnim dokumentima nije rekla sve što je imala za reći te
je zamolio Leirijskog biskupa da joj naloži da napiše potpuno izvješće o
ukazanjima:« Naložite joj, gospodine biskupe... da zapiše SVE. Ali baš SVE. Jer
morat će dugo ostati u čistilištu zato što je prešutjela toliko toga važnoga.«
Sestra Lucija ispričala se rekavši da je uvijek bila poslušna. Kanonik Galamba
inzistirao je da joj biskup naloži "da kaže SVE, baš SVE; da ne sakrije
ništa« (čini se da na taj način aludira i na treći dio tajne).

Međutim, biskup se nije želio dovesti u nepriliku: "Takvo što ja neću
naložiti. Kad se radi o tajnama, ne želim se miješati.«, te je jednostavno
vidjelici naložio da ispriča (zabilježi) čitavu priču o ukazanjima (usp.
"Sjećanja IV«, str. 314 i 316; naglaske je zabilježila sama sestra
Lucija). Tako je s datumom 8. prosinca 1941. završen četvrti rukopis. U njemu
sestra Lucija prvi put sustavno i redom izvješćuje o ukazanjima te na kraju
objašnjava da ništa od onoga što je zadržala u sjećanju nije namjerno
izostavila, osim, očito, trećeg dijela tajne, za koji joj još nije naloženo da
ga otkrije (usp. "Sjećanja IV«, str. 316 i 352).

* * *

U lipnju 1943. sestra Lucija oboljela je od teške bolesti koja je trajala
mjesecima i protjecala u izmjenjivanju poboljšanja i pogoršanja, a dodatno je
bila zakomplicirana štetnim nuspojavama lijekova koje je uzimala. Sredinom
rujna iste godine, bojeći se najgoreg, Leirijski biskup je nakon mnogo
razmišljanja zamolio vidjelicu da zapiše treći dio tajne. Bila je to zamolba, a
ne zapovjed, koja je vidjelicu u određenoj mjeri zbunila, jer nije osjećala
poticaj unutrašnje milosti.

Sredinom listopada, Leirijski biskup, kako bi je potaknuo, izrekao je
izričitu zapovjed, no vidjelica nije uspjevala prevladati unutrašnje tjeskobe
koje su je mučile. O svemu navedenom posavjetovala se s monsinjorom Antoniom
Garciom, apostolskim povjerenikom iz Tuya i nadbiskupom Valladolida, koji joj
je preporučio da svoje poteškoće iznese monsinjoru Joseu. Pismo upućeno vidjelici,
datirano unutar prvih petnaest dana prosinca, zadržala je poglavarica sestre
Lucije do sredine sljedećeg mjeseca.

Međutim, nešto prije toga, 2. siječnja 1944, Gospa je raspršila sve sumnje
koje su se javile u bolesničkoj sobi kuće Sestara svete Dorotee u Tuyu
naloživši vidjelici da sve stavi na papir kad se to od nje zatraži. Vidjelica
je to i učinila sljedećeg dana (vidi P. Joaquin Maria Alonso, La verdad sobre
el secreto de Fatima, str. 29-36; Kanonik Sebastiao Martins dos Reis, O Milagre
do Sol e Segredo de Fatimai, str. 121; P. Antonio Maria Martins SJ, Novos
documentos de Fatima, str. XXV-XXVI, bilješka 25). O dugom putovanju ovog
teksta od trenutka kad je, pet mjeseci kasnije, povjeren Leirijskom biskupu, pa
sve do njegova objavljivanja 2000. godine, detaljno će se govoriti u IV djelu
ove knjige.

* * *

Objavljivanjem ovog djela željeli smo doprinjeti tome da poruka naše Majke
Božje Fatimske postane što poznatija, da je se što više ljubi i da joj se što
više pokorava.

U vrijeme Gospinih ukazanja Lucija de Jesus, Franjo i Jacinta Marto imali su
deset, devet i sedam godina, bili su rođeni 22. ožujka 1907, 11. lipnja 1908. i
11. ožujka 1910. godine.

Troje djece je, kako smo rekli, živjelo u Aljustrelu, malom selu koje je
pripadalo fatimskoj župi. Ukazanja su se događala na malom komadiću imanja koji
je pripadao Lucijinim roditeljima, a zvalo se Cova da Iria (Pećina Iria), dva i
pol kilometra od Fatime, na putu za Leiriu.

Gospa se ukazivala iznad crnike ili hrastića visokog metar ili malo više.
Bl. Franjo je samo vidio Gospu i nije je čuo. Bl. Jacinta ju je vidjela i čula.
Lucija ju je vidjela i čula te je razgovarala s presvetom Djevicom. Ukazanja su
se uvijek zbivala oko podneva.

Prvo ukazanje, 13. svibnja 1917.





Troje vidioca ponovno su se igrali na Cova da Iria kad su opazili dva
svjetla, poput bljeska, nakon kojih su vidjeli Majku Božju iznad crnike. Bila
je to "jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko
koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna
posuda puna čiste vode obasjana sjajnim zrakama sunca«, opisuje Lucija. Njezino
lice, neopisivo lijepo nije bilo "niti tužno, niti veselo, već ozbiljno« s
izrazom blagog prijekora. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute na prsa
i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela je krunica. Odjeća je izgledala
kao da je od samog svjetla. Tunika, donja haljina, bila je bijela, a bijeli je
bio i plašt, opšiven zlatom, koji je prekrivao Djevičinu glavu i dopirao joj do
nogu. Nije joj se vidjela kosa, niti uši. Lucija nije nikad uspjela opisati
crte lica, jer nikad nije mogla zadržati pogled na zasljepljujućem nebeskom
licu. Vidioci su bili tako blizu Gospe — na udaljenosti od oko metar i pol — da
su stajali u krugu svjetla koje je Gospu okruživalo ili koje je isijavala.
Razgovor se odvijao na sljedeći način4:

GOSPA: "Ne bojte se. Ništa vam neću napraviti.«

LUCIJA: "Od kuda dolazite?«

GOSPA: "Dolazim s Neba« (i Gospa podigne ruku pokazujući prema nebu).

LUCIJA: "I što želite od mene?«

GOSPA: "Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom5,
svakog trineastog u isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što želim, a
potom ću se ovamo vratiti po sedmi put.«

LUCIJA: "A hoću li i ja doći u nebo?«

GOSPA: "Da, hoćeš«.

LUCIJA: "A Jacinta?«

GOSPA: "I ona.«

LUCIJA: "A Franjo?«

GOSPA: "I on, no on mora izmoliti mnogo krunica.«

LUCIJA: "Marija das Neves je već na nebu?«

GOSPA: "Oh, da.«

LUCIJA: "A Amelija?«

GOSPA: "Ostat će u čistilištu do kraja svijeta.« "Hoćete li
prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe
kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?«

LUCIJA: "Da, hoćemo.«

GOSPA: "Dobro, mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.«

Dok je izgovarala posljednje riječi ("milost Božja«, itd.), prvi put je
raširila ruke«, ovo opisuje sestra Lucija, "rasuvši prema nama jako
svjetlo, gotovo odraz svjetla koje je ona isijavala, koje nam je prodiralo u
grudi sve do najskrovitijeg dijela duše, tako da smo sebe vidjeli u Bogu, koji
je bio svjetlo, a vidjeli smo se jasnije nego da smo se promatrali u najboljem
ogledalu. Tada osjetismo unutarnji poriv, klekli smo i u sebi ponavljali:«O
presveto Trojstvo, klanjam ti se! Bože moj, ljubim te u presvetom sakramentu!«

Nakon što je prošlo nekoliko trenutaka, Gospa nadoda: "Molite krunicu
svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.«

"Tada je«, priča sestra Lucija, "počela mirno ustajati, krenuvši
prema istoku te je nestala u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je
okruživala kao da je otvarala put među zvijezdama.



« Usp. "Memorias II«, str. 126; IV str. 330 i 332; G. De Marchi,
str. 67— 70; W. T. Walsh, str. 85— 87; L. G. da Fonseca, str. 24— 28; J.
Galamba de Oliveira, str. 63— 64.